Ilustracija Jelena Žilić
Jedinstven nastup na izborima bio bi velika šansa za smjenu aktuelnih jahača. Ali ako se to jedinstvo gradi oko ispunjavanja nečijeg dječačkog sna – onda će manja šteta biti da ništa ne diramo. U suprotnom noćna mora da ćemo protraćiti još koju godinu, možda i deceniju dok ne shvatimo da gledamo istu predstavu, samo sa novim glumcima. Sve to u sjenci bronzanih konjskih repova ispod naših gospodara.
Piše: Miljan Kovač
Budžak je turcizam koji označava ugao, ćošak, zabačeno, skriveno ili neuredno mjesto. Kažu jezički leksikoni. To je ime jednog banjalučkog naselja, koje se od devedesetih, odlukom tadašnjih ratnih vlasti, službeno zove Lazarevo. U stvarnosti tako ga gotovo niko u Banjaluci ne zove. Osim onih kojima je neprihvatljivo sve što nije „u duhu našeg naroda“, što bi rekao ambiciozni gradonačelnik Banjaluke. Onaj koji smatra da je u „duhu našeg naroda“ u Lazarevu izgraditi spomenik caru Lazaru. Osam metara visok, 1,5 milion maraka vrijedan. I sve to iz budžeta, kase koja pripada svim građanima Banjaluke, pa i onim što vam nikada neće reći da su iz Lazareva, jer su zapravo iz Budžaka. Zato u Lazarevu, Budžaku, kako hoćete, kao i širom ovog grada, ima bezbroj problema s kojim se građani svakodnevno suočavaju. Veliki dio tih problema riješilo bi 1,5 milion mraka. Ali, tema ove priče je „budžak“. Ne istoimeno banjalučko naselje, nego onaj ćorsokak po kome ovo društvo tumara, evo već, dvije, tri decenije, i nikako da ugleda to svjetlo na kraju tunela. Kukanje je ovdje odavno deja vu. Kao i obećanja da će mu brzo doći kraj… Promjene u Republici Srpskoj, evo samo što nisu, euforično viču opozicionari. Svaka kritika koju upute na adresu vlasti, koja je zaista devastirala sve što se devastirati može, ponavlja se stotine i hiljade puta…
I neka i treba.
Ali…
Ima li tih promjena, gdje je rješenje?
Eno ga u budžaku, u mrklom mraku u ćorsokaku..
Jer taman kada naivno, po ko zna koji put pomislimo da će nas povesti ka izlazu, vrli opozicionari nas povedu pravo u Budžak, sve sa carom Lazarom, pa još dalje do Kulina bana…
Budućnost je rezervisana za neke druge. Šta će nama to?
Zato nam umjesto Tvrtka, sada nude Lazara, umjesto Milorada, Draška.
Rupe na cesti, niko ne planira krpiti. Prljav je to i težak posao. Neka, navići će se narod, na sve se navikne. Da ne govorimo o gradnji novih saobraćajnica, kolektora otpadnih voda, pa tek krpljenju rupa na računima javnih preduzeća, nova radna mjesta…
Spomenici su ipak prioritet. I isprazno srbovanje, naravno.
Obračun sa kriminalom i korupcijom samo bi narušio srpsko jedinstvo. Pa i jedinstvo opozicije okupljene oko „zajedničkog cilja“. A taj cilj je okončati dvadeset godina vladavine režima Milorada Dodika, koji je Republiku Srpsku doveo na ivicu ambisa? Mala šala.
Cilj je umjesto kneza – ustoličiti cara. A ako je to nemoguće onda knezu omogućiti da i dalje vlada, valjda doživotno, sve dok mu spomenik ne podignu na nekom kružnom toku. Ovi što ga sada kao ruše. To što će taj kružni tok i dalje biti u ovom našem budžaku od entiteta i države i na njemu s konja slavodobitno pozdravljati isti gospodar, koga briga.
Onda će nam „mudri“ opozicionari po ko zna koji put objašnjavati da su izbori pokradeni, međusobno se optuživati za izdaju, kriviti, što da ne, i skenere na biračkim mjestima da su zakazali.
Istina će biti mnogo bolnija, ako je iko bude spreman čuti. Jedinstven nastup na izborima bio bi velika šansa za smjenu aktuelnih jahača. Ali, ako se to jedinstvo gradi oko ispunjavanja nečijeg dječačkog sna – onda će manja šteta biti da ništa ne diramo. U suprotnom noćna mora da ćemo protraćiti još koju godinu, možda i deceniju dok ne shvatimo da gledamo istu predstavu, samo sa novim glumcima. Sve to u sjenci bronzanih konjskih repova ispod naših gospodara.
Kolumne „Žuta minuta” su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls