Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Za samo četiri godine, Bosna i Hercegovina se na Indeksu slobode medija skotrljala za impresivnih 30 mjesta: sa solidne 59. iz 2021, spali smo na 89. poziciju. Ali, to nije sve. Drastično je opalo i povjerenje građana u novinare i medije, pogotovo u Republici Srpskoj.
Piše: Milkica Milojević
Čak 70 odsto građana RS izrazito je nezadovoljno radom medija u ovom entitetu, pokazalo je posljednje istraživanje o stavovima građana BiH o slobodi medija.
Novinari i mediji u RS više nisu na vrhu liste onih kojima građani vjeruju. Godišnje istraživanje Fondacije „Fridrih Ebert“ u BiH je pokazalo da ispitanici iz RS vjeruju jedino sveštenicima.
Svi ostali društveni akteri, od OHR-a, institucija vlasti, medija, političara, NVO…morali su se zadovoljiti mrvicama, palim sa bogatih trpeza božjih poslanika na zemlji.
I ovi podaci govore o skotrljavanju u neslućene dubine. Od 2009. godine, otkada se ovo anketiranje provodi, ove su godine prvi put ispitanici u RS novinare strpali u isti koš sa političarima.
Dok se u Federaciji BiH najviše vjeruje medijima, a potom institucijama vlasti i vjerskim ustanovama, u Republici Srpskoj je situacija obrnuta: čak 56 % ispitanika najviše vjeruje vjerskim zajednicama, a svega 18,5% novinarima i 17 % političarima.
Da nije nesretnih nevladinih organizacija, koje su trajno žigosane kao izdajničke i stranoplaćeničke, novinari bi se batrgali na začelju tabele, zajedno sa raznim Dodicima, Stevandićaima i ostalim opskurnim likovima.
A godinama su bili na vrhu. I u najtežim vremenima novinari su mahali zastavom slobode, bunili se, razotkrivali, suočavali, ukazivali…
Šta se sad odjednom desilo? Otkud tako bolno survavanje u provaliju, i na međunarodnom i na lokalnom planu? Je li se stvarno desilo odjednom, ili smo, dugo i uporno, klizili ka dnu, zavaravajući se da to ne vidimo i ne čujemo?
Govoreći o slobodi medija u BiH, novinar Dejan Rakita je rekao da „nismo ni Francuska, ni Bjelorusija“. I to je tačno. Iz više razloga.
BiH je tek za nijansu bolja od specijalne paralelne braće iz susjedne nam Srbije, koji su na Indeksu slobode medija zauzeli 96. mjesto, i od ovdje „kanonski nepriznatog“ Kosova na 99. poziciji. Svi zajedno smo negdje na sredini globalne tabele, na kojoj je rangirano 180 država i teritorija.
Jasno je da nikad, koliko god se trudili, nećemo biti kao Norveška ili Nizozemska, ali bi bilo jezivo da iskusimo sudbinu novinara u Eritreji, Sjevernoj Koreji ili Palestini.
Mada se često, iz tradicionalističke evrocentrične perspektive, Francuska navodi kao simbol slobode, a Lukašenkova Bjelorusija kao primjer diktature, kad su medijske slobode u pitanju, nije baš sasvim tako.
Slobodarska Francuska je pala na 25. mjesto svjetske liste medijskih sloboda, dok je Bjelorusija 166, ili što bi djeca rekla, 15. otpozadi.
Ali, ipak, možemo sa sigurnošću reći da BiH nije ni Francuska, ni Bjelorusija.
Jer, i Francuska i Bjelorusija su – države! Istina, prilično različite, ali države. Bosna i Hercegovina to nije. U Bosni i Hercegovini države nema – ni u Sarajevu, ni u Banjaluci.
Da države ima, ne bi novinari radili i danju i noć i svecom i petkom, a da im taj rad nije adekvatno plaćen. Bilo da rade „kod privatnika“ ili u „državnom“ mediju, njihovim poslodavcima puca prsluk što su im novinari potplaćeni i zakinuti. Jer im se može! Jer se novinari ne bune. Jer su većinski pripadnici medijskog esnafa pristali da ih kuvaju kao žabe.
A (ne)država sistematski kinji i marginalizuje novinare, a njihovim poslodavcima gleda kroz prste. Kod Lukašenka su, pretpostavljam, solidno plaćeni bar „podobni novinari“.
Da ima države, ne bi se predsjednica Saveza sindikata RS pred kamerama rugala novinarima koji, kako ironično reče, „rade na Međunarodni praznik rada, pa će sigurno dobiti duple dnevnice“.
I to reče dok ponosito sjedi kraj ponositog „premijera“, ili ti predsjednika Vlade Republike Srpske. Koji je u Dom sindikata, na međunarodni praznik rada, došao praćen bulumentom specijalaca naoružanih dugim cijevima.
Čestiti Višković, koji sebe zove premijerom, kao da je to u stvarnosti, garant ujutro kad ustane, uz kafu, prvo pogleda šta je „iksnuo“ Milorad Dodik, da bi znao šta mu je činiti.
I taj Višković, na Međunarodni praznik rada, a uoči Svjetskog dana slobode medija, pred TV kamerama reče da ga duge cijevi prate, jer ne želi da „priušti“ portalima iz drugog dijela (ne)države da objave sliku kako „premijeru Srpske stavljaju lisice na ruke“.
Da ima države, kao što je nema, ne bi se na jedan mig donosili zakoni, koji nas vuku na dno.
Da ima države, u onom širem društvenom smislu, ne bi moćnici u Srpskoj mogli tek tako satanizovati medije, veseliti se što su rijetki i usamljeni razotkrivači korupcije ostali bez finansijske podrške iz SAD, proglašavati neistomišljenike domaćim izdajnicima i stranim plaćenicima… I raditi to tako dugo, uporno i efikasno da su većinsku javnost ubijedili u to.
I sad imamo to što imamo. Nema države, može mlatiti kako ko hoće. Novinari ne valjaju, ne valjaju ni političari, ni političke partije, svi su oni isti… Dakle ne treba birati, ni na izborima, ni kad surfaš internetom, nego opleti, po redu, kusaj što su ti servirali, sve su to ista govna.
Jer, nešto se jesti mora!
Kolumne „Crveni karton”, su dio serije „Impuls semafor“.
Autor: Impuls