Prošlo je skoro devet godina kako je Parlamentarna skupština BiH usvojila Zakon o Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije i malo više od sedam godina kako je spomenuta agencija započela sa radom. Kako i sama agencija kaže: „Korupcija predstavlja posebnu opasnost za države u tranziciji“ – što Bosna i Hercegovina jeste – „u kojima demokratski, institucionalni i vrijednosni sustavi još nisu dovoljno izgrađeni“.
Autor: impulsportal.net
Bez obzira što su države u tranziciji pogodno tlo za korupciju, to ne isključuje mogućnost da je taj isti prostor u prethodnom periodu takođe bio koruptivan, što korupciju stavlja u ulogu nasljeđa prilikom promjene političkog sistema. Zašto se onda mijenjaju sistemi ako se ne mijenjaju i loše navike?
U Jugoslaviji, korupcija je neslužbeno bila omogućena svima, zbog čega je došlo do gubitka kontrole i otvorenog priznavanja od strane Tita, na Predsjedništvu SKJ 30. aprila 1971. godine, o prisustvu te „rane koja sve više pogađa društvo“. Danas, kada Bosna i Hercegovina teži nekim drugim političkim, socijalnim i ekonomskim vrijednostima, rana ne da nije zacijelila, nego se proširila i poprimila obličje raka – raka društva.
Šta je zapravo korupcija? Govoreći pojednostavljenim jezikom, korupcija predstavlja „zloupotrebu povjerene moći u vlastitu korist“, koja je prema izvještajima Transparency International BiH prisutna skoro u svim porama bosanskohercegovačkog društva (zdravstvo, obrazovanje, pravosuđe, policija, državna uprava, privatni sektor, carina, itd.). Ono što se često zaboravlja ili čak ne zna (?!) je da korupcija podrazumijeva i „traženje, nuđenje, davanje ili primanje, posredno ili neposredno, mita ili bilo koje druge nezakonite koristi“. Drugim riječima, i mito je korupcija, koja ne predstavlja ništa manju „moralnu pokvarenost“ od drugih oblika korupcije, ali ono što predstavlja, nažalost, je veći nivo društvene tolerancije, pogotovo u tzv. „maloj korupciji“.
Kako je do toga došlo i kako je uopšte moguće da se bilo koji oblik korupcije toleriše – pa makar on bio „mali“ – možemo elaborirati na primjeru zdravstva u Bosni i Hercegovini. Korpe sa voćem, čokolade, bombonjere, kafa, pića, koverte i ostala vrsta darivanja su postale modus operandi u odnosu između zdravstvenih radnika i pacijenata. Takva ustaljena praksa polako postaje – ako već nije? – dio tradicije i stila života koja legitimiše bh. društveni uspjeh.
I ne, ruku na srce, nisu svi zdravstveni radnici koruptivni. Ima i onih koji poštuju zdravstveni kodeks i Hipokratovu zakletvu, posebno one dijelove u kojima obećavaju „da će svoj život staviti u službu humanosti“, da će im „najvažnija briga biti zdravlje pacijenta“, da će „održati svim svojim silama čast i plemenite tradicije ljekarskog poziva“ i da će „potpuno poštovati ljudski život od samog začetka“.
I ne, nisu ni svi građani koruptivni. Ima i onih koji se odlučno bore protiv te društvene pošasti svojim postupcima, a u minimalnom broju slučajeva i institucionalnim mehanizmima kao što je prijavljivanje tog oblika korupcije nadležnim organima.
Međutim, porazna je činjenica da je Transparency International BiH u zadnjih devet godina primio (samo!) 82 prijave korupcije u zdravstvu, od kojih se dominantno izdvajaju netransparentna zapošljavanja, manjkavosti u procedurama za dodjelu specijalizacija, sporna imenovanja direktora, nesavjesna liječenja pacijenata, objava ličnih podataka, namještanje tendera pri kupovini medicinske opreme i nabavke lijekova, itd.
Od već spomenute 82 prijave korupcije u zdravstvu, samo četiri (4) se odnose na prijavljivanje doktora i rukovodećeg osoblja za traženje mita (2011. godine tri prijave i 2012. godine jedna prijava), što ukazuje na jako slabo savjesno djelovanje građana (i pacijenata i zdravstvenih radnika) u borbi protiv tog oblika sociološkog fenomena.
Prema istraživanju ACCOUNT Monitoring tima u sektoru zdravstva u decembru prošle godine, od 77 zdravstvenih ustanova širom BiH, 78% ustanova ima sistem za prijavu korupcije, s naglaskom da u periodu od godinu i po (2016. i prva polovina 2017. godine) nije registrovana niti jedna prijava korupcije. Na navedenom uzorku čak 10% ustanova nema ni etički kodeks, 39% ustanova nema plan borbe protiv korupcije, 62% ustanova nemaju tim za borbu protiv korupcije, 87% ustanova nema kontakt osobu za saradnju sa timom koji je imenovala vlada RS/FBIH/BD/kantona a 88% ustanova nema plan i program obuke zaposlenih o borbi protiv korupcije.
Još kad se tome doda činjenica da, prema navodima Agencije za državnu službu BiH, zdravstveni radnici u javnim ustanovama ne spadaju u državne službenike, posljedično i u njihovu nadležnost, cjelokupna borba protiv korupcije u zdravstvu pada na leđa zdravstvenih ustanova koje, očigledno, imaju slabo razvijen sistem borbe protiv korupcije. Međutim, svi zahtjevi koji nisu u njihovoj nadležnosti se protokolišu i proslijede organu u čijoj su nadležnosti, s isticanjem da Agencija do sada nije imala nijednu prijavu o primanju mita.
Potencijalni razlozi takvog stanja u državi se mogu sagledati kroz vizuru već spomenutog ACCOUNT-istraživanja, prema kojem 51% anketiranih pacijenata smatra da je korupcija u zdravstvu raširena pojava, 29% smatra da je za korupciju kriva država, 10% smatra da su krivi zdravstveni radnici a 48% smatra da su podjednako krivi i jedni i drugi. 53% anketiranih ljekara smatra da su uzrok korupcije niska primanja, 12% smatra da zakonski i podzakonski akti omogućavaju korupciju, 49% smatra da ne postoji volja za borbu protiv korupcije a 35% smatra da je problem manjak profesionalnog integriteta zdravstvenih radnika.
Bez obzira u koga se upire prst za korupciju, svaki pojedinac Bosne i Hercegovine je dio tog najvišeg moralnog principa koji se ovakvim djelovanjem (primanje/davanje mita) i nedjelovanjem (zatvaranje očiju i neprijavljivanje korupcije) transformiše iz homo sapiensa u homo corupticusa. Time se Kantov ‘kategorički imperativ’ „radi tako da princip tvoga rada može postati princip rada svih drugih“ iskrivljuje, tonući još više u taj svijet korupcije zbog poražavajuće niske svijesti koja se odnosi na, prema Transparency International BiH, „individualno razumijevanje ličnih prava i odgovornosti prema društvu“.
Svaki zdravstveni radnik je dužan da radi po etičkom kodeksu, doktori i po Hipokratovoj zakletvi, a ne zakletvi na „hipokriziju“, koja se temelji na principima trgovine, gdje je kurs ili tarifa bolničkog kreveta, liste čekanja, itd. (okvirno) određena, ili na principima društvene promocije, gdje kurs ili tarifa nisu jasno određeni, jer je u pitanju „investiranje“ u nekoga, vraćanje usluge i slično.
Svaki pacijent kao savjestan i moralan građanin ima pravo i obavezu da svaki oblik korupcije (uključujući i mito), bila u pitanju „crna“ korupcija (javno mnjenje je osuđuje i odbacuje, a zakon u načelu kažnjava), „siva“ (javno mnjenje je osuđuje i odbacuje, ali je politička klasa toleriše) ili „bijela“ (javno mnjenje je većinom toleriše) prijavi i tako se aktivno uključi u stvaranje pravične države. Bilo kojim „malim znakom pažnje“, kako se ponekad naziva ta „mala“ korupcija ili „darivanje“, građani i sami postaju dio koruptivnog sistema kojeg ne samo da održavaju, nego i utvrđuju i normalizuju.
Država je preko svojih institucija dužna svim svojim građanima ponuditi sistemske mehanizme zaštite na putu ka potpunom ostvarivanju svih prava i obaveza. Ona je ta koja bi trebalo da bude primjer građanima i različitim formalnim subjektima, zbog čega bi trebalo ukinuti sve oblike ‘darivanja’, uključujući i onaj iz člana osam Kodeksa državnih službenika u institucijama Bosne i Hercegovine, prema kojem „državni službenik ne smije da primi poklon, niti bilo kakvu uslugu ili drugu korist za sebe ili druga lica u vršenju svoje dužnosti, osim …“ Osim dovodi do dvoumljenja, osim stvara prostor za mito, osim ne bi smjelo da postoji. Institucije moraju biti suštinske i moralno radikalne, a ne kozmetičke, da proizilaze iz potreba stanovništva, a ne npr. pritisaka međunarodne zajednice na putu ka premošćivanju tranzicije. Ako država to ne dosegne, građani imaju puno demokratsko pravo da traže neki drugi politički, socijalni i ekonomski sistem u kojem će se njihova građanska prava i obaveze ostvariti. Imaju, samo, da li zaslužuju? Dokle god građani i sami budu učestvovali u mitu kao vrsti korupcije, toj pravnoj i moralnoj anomaliji, i dokle god nesavjesno budu zatvarali oči i ništa ne poduzimali, nemaju šta ni da očekuju zauzvrat u tom začaranom krugu koruptivnog saučesništva.