Foto: A. Čavić/ NPRS
Predstava „Sin“ (2026) premijerno je izvedena u petak, 13. novembra na sceni „Petar Kočić“ Narodnog pozorišta Republike Srpske. Ova drama prati tinejdžera koji, nakon razvoda roditelja, prolazi kroz težak period depresije i unutrašnje borbe, dok se njegova porodica suočava sa krivicom, strahom i nerazumijevanjem.
Piše: Nataša Lazukić
Predstava je rađena prema savremenom tekstu Floriana Celera, u režiji Belinde Stijak. Dramaturg je Aleksandar Vasiljević, scenograf Sara Stjepanović, kostimograf Vladimirka Velaga, a muziku je radio Bojan Stijak. Glumačku podjelu čine Ilija Ivanović (Nikolas), Boris Šavija (Pjer), Nataša Perić (Sofija), Snježana Mišić (En), Vladimir Đorđević (doktor), Rok Radiša (bolničar). Glumci su imali i podršku stručnog saradnika iz oblasti psihologije (prof. dr Milica Drobac Pavićević) i saradnika iz oblasti psihijatrije (specijalizant Ognjen Beatović) što je zasigurno doprinelo boljem razumijevanju stanja kojima su izloženi njihovi likovi.
Riječ je o dijelu trilogije „Sin“, „Majka“, „Otac“, koju je napisao Florian Celer, jedan od najistaknutijih dramskih pisaca današnjice, koji pred publika donosi duboko emotivne i intrigantne priče o porodičnim odnosima, otuđenosti, nerazumijevanju i čežnji za bliskošću koja zapravo čuči duboko u svakome od junaka i junakinja. Florian Celer je nekoliko puta dobio Molijerovu nagradu za svoje pozorišne komade, dok su mu djela prevođena na više od deset jezika. Dobro poznati filmovi (koji su ujedno i prvi dijelovi trilogije) „Otac“ i „Majka“ su osvojili prestižne nagrade, pogotovo zbog činjenice da su u njima zaigrala velika imena poput Olivije Kolman, Entonija Hopkinsa, Isabele Iper i Krisa Nota.
Prilagođen ukusu i senzibilitetu savremene publike, lišen patetike, a opet dubokouman, ovaj komad otvara Pandorinu kutiju satkanu od pitanja koja se često plašimo postaviti: koliko zapravo poznajemo one koje volimo i šta kada im ne možemo pomoći u njihovim borbama?
U svijetu u kojem su svi glasni i svi se busaju da se u moderno vrijeme dosta govori o mentalnim bolestima, ova drama otvara prostor za pitanja koja roditelji i djeca rijetko izgovaraju naglas. Sami po sebi, porodični odnosi su veoma složeni jer su intenzivni, pa su i sve sreće i sve nesreće još teže za prihvatiti.
Uvodnom scenom u kojoj razgovaraju Pjer (Boris Šavija) i En (Snježana Mišić) slutimo paniku majke koja govori da njihov sin Nikolas (Ilija Ivanović) nikako nije dobro, da nije bio u škoi tri mjeseca i da ona počinje da se plaši njegovog pogleda. Otac kao autoritet i muška figura pokušava da smiri situaciju govoreći ono tipično „proći će ga“ i „popričaću sa njim“. Očeva nemoć se ogleda u poricanju i ublažavanju situaciju iako je on duboko svjestan šta je uradio. Roditelji, iako razvedeni, pokušavaju da nađu neki kompromis i vrate sina na pravi put. Zapravo, pokušavaju da ga „ispeglaju“ po pravilima, da ga „poprave“ kao da je sat koji se pokvario, a ne osoba.
Depresija mladog Nikolasa (Ilija Ivanović) korak po korak napreduje sve više, ali su roditelji ubijeđeni da su to faze i bez obzira na podršku, on tone sve više. Ni sucidne misli koje izgovara, ni ožiljci od samopovređivanja, ni bezvoljnost da ide u školu i obavlja svakodnevne aktivnosti nisu dovoljni signali upozorenja, pa čak ni kada se Nikolad otvori rođenoj majci i kaže: „Osjećam kao da ovaj svijet nije za mene i to me toliko boli“. Unutrašnji svijet Nikolasa mladi glumac gradi i kroz pogled i tišinu dočaravajući kopleksnost stanja jer spolja izgleda kao i svi tinejdžeri. Kulminacija depresivnog stanja se dešava kada dolazi do toga da on sebi pokušava uzeti život, pa ga hospitalizuju na psihijatriju, međutim roditelji ni tada nisu svjesni da im sin mora biti pod ljekarskim nadzorom kako ne bi opet digao ruku na sebe.
Za razliku od roditelja, nova Pjerova supruga Sofija (Nataša Perić) sa kojom je izgradio drugačiji život i s kojom ima i malog sina, potpuno drugačije doživljava situaciju i mnogo ozbiljnije, pa čak ne dozvoljava da Nikolas pričuva brata. Ona izgovara istinu da Nikolas „nije stabilan“, ali Pjer u to odbija da povjeruje.
Kroz različite likove koji su oko Nikolasa, uviđamo različite perspektive i poglede na njegovo stanje. Porodica, okruženje, prijatelji, institucije i ljekari – svi imaju svoja tumačenja i objašnjenja za ovo stanje, ali niko u konačnici nije u stanju da pomogne, osim ljekarske struke, i to je najsurovija istina koja nas razoružava svih nadanja i stvara nam nelagodu dok radnja kulminira i samo čekamo trenutak kada će da se desi najgore.
Predstava traje sat i trideset minuta, ali se scene dinamično smjenjuju i drže pažnju, a muzika i raspored stvari u prostorijama dodatno utiču na poimanje porodične drame. Glumcima se u ovoj predstavi moglo vjerovati, a publika je budno posmatrala šta je sljedeće iako je mogla naslutiti šta će biti ishod.
„Često u životu pokušavamo popraviti stvari, umjesto da ih pokušamo razumjeti. Tješimo jedni druge riječima „Šta ti je“, „Moraš biti jak“, a možda je dovoljno reći „Tu sam“. Ili jednostavno priznati da nemamo rješenje. Nema ga ni ova predstava, niti pozorište treba da nudi odgovore, ali ono što definitivno može jeste to da nas natjera da malo duže gledamo u ono sa čega bismo najradije skrenuli pogled“, riječi su rediteljke Belinde Stijak.
View this post on Instagram
Ljubav ponekad nije dovoljna da spasi od posrnuća
Predstava „Sin“ zasigurno nije tu da odgovori na teška pitanja, niti da ponudi stručna rješenja, ali je tu da nas podsjeti koliko je važno suštinsko slušanje i razumijevanje između roditelja i djece, koliko je važan reciprocitet i zdravo izgrađena baza u takvim odnosima, međutim, udara nam i šamar gorke životne spoznaje da ljubav ponekad nije dovoljna da spasi nečiju dušu i zdravlje ako je prekasno za lijek.
