Foto: Impuls
Političar dobije pravo da raspolaže javnim novcem. Političar postavi kriterije. Građanin za kriterije često sazna tek nakon što je novac već podijeljen. To se zove diskrecija. A kada se diskrecija spoji s izborima, dobija sasvim novu političku težinu.
Piše: R. I.
Ko kaže da izborna kampanja počinje plakatima, bilbordima i stranačkim skupovima? U Bosni i Hercegovini može početi i potpisom na odluci kojom se nekoliko hiljada maraka javnog novca šalje sportskom klubu, udruženju, župi, vjerskoj zajednici, manifestaciji ili pojedincu. Problem je što za taj novac često nema javnog konkursa, nema međusobno usporedivih projekata, nema jedinstvenog bodovanja, a kriterije – prema nalazu državnih revizora – svaki funkcioner može postaviti za sebe.
U ovoj priči najvažnija nije cifra.
Nije najvažnije ni to što je Staša Košarac podijelio 54.000 KM, Darko Babalj 32.000, Marinko Čavara 31.500, Sevlid Hurtić 27.500, što je Nikola Špirić dijelio novac u Republici Srpskoj, što su sredstva dijelili Dragan Čović i Srđan Amidžić, niti što se u priči pojavljuje i Zukan Helez sa još 112.000 KM…
Najvažnije je da su svi oni imali nešto što obični građani nemaju: diskreciju nad javnim novcem.
I to baš u godini u kojoj građani trebaju odlučiti kome će dati svoj glas.
To nije dokaz da je bilo ko kupovao glasove. Ali jeste razlog da javnost pita: zašto političar pred izbore ima pravo odlučivati kome će iz budžeta dati novac?
I ko kontroliše tu odluku?
Revizori su već rekli ono što političari ne vole čuti
Državni revizori nisu koristili politički jezik. Nisu govorili o predizbornim poklonima, političkom marketingu niti kupovini glasova. Govorili su jezikom revizije. A taj jezik je dovoljno neugodan.
Za interventnu tekuću rezervu na državnom nivou u 2025. godini bilo je planirano 2,7 miliona KM. To je 630.000 KM više nego godinu ranije. Istovremeno je proširen broj ljudi koji imaju pravo raspolagati tim novcem.
Nekada su interventnom rezervom raspolagali samo članovi Predsjedništva BiH, svaki sa po 360.000 KM. Onda su dobili i članovi kolegija oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Pa predsjedavajuća i zamjenici Vijeća ministara. A onda i ministri. Svaki ministar – po 90.000 KM.
Više ljudi, više novca, više diskrecije.
A kada je Ured za reviziju pogledao kako je takav sistem nastao, pronašao je rupu tamo gdje bi trebala biti dokumentacija.
Za pojedine zahtjeve kojima je obrazlagano povećanje iznosa i broja korisnika nije bilo pisanih akata koji bi obrazložili tražene iznose. Za neke inicijative Ministarstvo finansija i trezora pozivalo se na rasprave na sjednicama, ali nije raspolagalo zapisnicima ili stenogramima koji bi potvrdili šta je zapravo traženo.
Drugim riječima: novac je povećan, krug korisnika proširen, ali za dio tog procesa nije postojala potpuna dokumentovana osnova.
Svaki funkcioner – svoja pravila
A onda dolazimo do možda najvažnijeg dijela revizorskog izvještaja. Svaki funkcioner koji raspolaže interventnom rezervom samostalno je donosio kriterije. I nisu svi kriteriji bili isti.
Kod pojedinih funkcionera bili su, navode revizori, toliko široki da nije bilo jasno kako se objektivno procjenjuje jedan zahtjev u odnosu na drugi. Nisu bili isti maksimalni iznosi, nije bila ista potrebna dokumentacija, nisu bili isti rokovi za izvještavanje.
A kriteriji nisu bili javno dostupni na jedinstven način. Zašto? Zato što zakon ne propisuje obavezu javnog poziva.
Eto sistema.
Političar dobije pravo da raspolaže javnim novcem. Političar postavi kriterije. Građanin za kriterije često sazna tek nakon što je novac već podijeljen. To se zove diskrecija. A kada se diskrecija spoji s izborima, dobija sasvim novu političku težinu.
Predizborna podjela
U septembru 2026. godine, dakle u završnici mandata i neposredno pred Opće izbore, mediji su objavili podatke o podjeli najmanje 185.000 KM iz budžetske rezerve državnih funkcionera.
A onda se pojavljuje i druga računica.
Prema dodatnim podacima objavljenim tokom kampanje, iz budžetske rezerve odnosno sredstava kojima raspolažu državni funkcioneri podijeljeno je još oko 200.000 KM, među ostalim i kroz 112.000 KM koje je raspodijelio Zukan Helez.
I odjednom ono što je izgledalo kao nekoliko pojedinačnih odluka počinje ličiti na sistemsku pojavu. Nisu isti ljudi, nisu iste stranke, nisu iste sredine, nisu isti korisnici. Ali je mehanizam isti: javnim novcem raspolaže politički funkcioner, a javnost ne učestvuje u izboru korisnika.
5.000 za ovo, 5.000 za ono
Košarac je novac dijelio sportskim, planinarskim, ekološkim i gastronomskim organizacijama, vjerskoj zajednici i različitim manifestacijama. Babalj je podržavao udruženja, kulturne i sportske organizacije i pojedince. Čavara je značajan dio sredstava usmjeravao prema korisnicima u Busovači i okolini, uključujući boračka, lovačka i sportska udruženja, ali i vjerske zajednice. Hurtić je značajan dio sredstava usmjerio prema korisnicima u Federaciji BiH. Špirić je novac usmjeravao prema organizacijama i pojedincima u Republici Srpskoj. Dragan Čović novac je davao udruženjima i župama. Amidžić je, između ostalog, podržao udruženje žena iz Laktaša za odlazak na sajam.
Na papiru – različite potrebe. U političkom smislu – zajednički obrazac.
Za medije i javnost, a posebno glasače ostaje nekoliko pitanja: Koliko je zahtjeva odbijeno? Zašto je baš ovaj zahtjev dobio 5.000 KM? Zašto drugi nije dobio ništa? Jesu li svi građani imali iste informacije? Jesu li svi imali istu mogućnost da se prijave? Ko je bodovao projekte? Gdje je lista bodovanja? Ko je kontrolirao kriterije funkcionera? Na ta pitanja sistem mora imati odgovore.
Ako ih nema, problem nije u onome ko pita već u sistemu koji na ova pitanja nema odgovor.
Politička kultura upravljanja javnim novcem
No, bez obzira na to ko je od političara iskoristio pravo da dijeli iz našeg džepa, a u svoju korist, treba biti svjestan da ovdje baš oni nisu jedini krivci već je riječ o sistemu u kojem se milioni planiraju kao interventna rezerva, a onda pojedinci dobijaju vlastite „mini-fondove“ kojima raspolažu prema kriterijima koje sami utvrđuju.
Takav sistem ne predviđa obavezni javni poziv, to je sistem u u kojem revizori ne mogu za sve povećane iznose pronaći dokumentovanu osnovu, nema objedinjenih informacija, to je sistem koji se u u izbornoj godini koristi sve intenzivnije.
Ukratko, to je priča o političkoj kulturi upravljanja javnim novcem.
Ako se novac jednog funkcionera uglavnom slijeva u njegovu političku bazu, a drugog u njegovu, ako se ponavljaju ista udruženja, isti gradovi i isti krugovi korisnika, to ne mora automatski značiti nezakonitost.
„Predizborni fond“ – težak izraz, ali legitimno pitanje
Već su se pojavile ocjene da budžetske rezerve postaju svojevrsni predizborni fond.
Transparency International BiH upozorio je da se pred izbore ovakva izdvajanja mogu koristiti za dosezanje lokalnih zajednica i potencijalnih birača. To treba tretirati kao upozorenje, a ne kao dokaz da je svaka pojedinačna odluka donesena zbog izbora.
Ali politički tajming nije moguće izbrisati. Mandati ističu. Izbori dolaze. Novac se dijeli.
I sve se to događa u sistemu za koji državni revizori upravo sada kažu da ima široke i nedovoljno mjerljive kriterije.
Ono na čemu treba insistirati i stalno ponavljati, a što političari često žele i sakriti jesu činjenice da oni ne daju svoj novac već samo potpisuju odluku o novcu koji pripada građanima.
A šta rade izborni propisi?
Tu postoji još jedan važan sloj priče. Izborni propisi ograničavaju određene vrste vanrednih i neplaniranih izdvajanja u periodu nakon raspisivanja izbora.
Ali i ovdje postoji pitanje primjene i tumačenja tih odredbi.
Ako je cilj zaštititi izborni proces od korištenja javnih resursa za političku korist, onda nije dovoljno pitati je li određena odluka formalno potpisana u skladu sa zakonom.
Treba pitati i je li sistem javnog novca postavljen tako da omogućava ravnopravnu političku utakmicu. Jer izbori nisu samo dan kada građanin ubaci listić u kutiju.
Izbori su i mjeseci u kojima političari komuniciraju s građanima, obećavaju, grade odnose s lokalnim zajednicama i – ako im je sistem to omogućio – raspolažu javnim novcem.
Jer kada pravila određuje političar, pomoć lako prestaje biti pravo dostupno građanima i postaje privilegija onih koji uspiju doći do pravog potpisa.