Ilustracija Jelena Žilić
U jeku je predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini. Vrijeme je da se utvrdi ko je gdje, koliko i protiv koga ratovao. Ko je izdajnik, a ko patriota.
Piše: Miljan Kovač
Trideset jedna godina je prošla od okončanja rata, a ovo su i dalje glavne teme političkog prepucavanja, pogotovo u predizbornom periodu. To je sve što treba znati o dosezima demokratije, odnosno o stanju društva u ovoj zemlji.
I ne znam šta je degutantnije – to što je neki režimski taster iz BORS-a optužio Branka Blanušu da je dezerter, odnosno da nije čitav rat bio u rovu, ili Blanušino pravdanje uz mahanje vojnom knjižicom. Kome se to i zašto jedan univerzitetski profesor, kandidat za predsjednika Republike Srpske, sa ozbiljnim izgledima za uspjeh na izborima, ima pravdati? Neko pametan je već rekao da se „diskusija uvijek vodi na nivou glupljeg“, a Blanuša bi to trebao znati. Takođe bi i on, i svi koji nam na ovim izborima nude bolje dane, trebali znati da narod baš zaboli, da ne kažem šta…, koliko su i gdje ratovali. Ili bi bar tako trebalo biti. Vidjećemo 4. oktobra.
Ako su u tom ratu uradili nešto nečasno neka se time bave tužilaštva, a ostalim istoričari. Narod interesuje, ili bi bar trebalo da interesuje, kako će sutra živjeti i čime im ti kandidati garantuju da su baš oni ti koji će učiniti nešto na poboljšanju kvaliteta života u ovoj ojađenoj državi.
Koja je takva kakva jeste, u dobroj mjeri i zbog njihovog mahanja oružjem, i stalnim mjerenjem „patriotskih“ potencijala.
Naravno, ti potencijali se mjere samo protivničkim stranama na političkoj sceni, jer i Dodikovog junošu iz vrha BORS-a ne interesuje gdje je Dodik bio u ratu, koliko je, čime i protiv koga ratovao, kao i mnogi drugi koji trenutno imaju vlast u svojim rukama?
U suštini ratni put kandidata ne interesuje glasače na izborima, ma koliko se činilo da je drugačije.
Dodik koji zadnjih dvadeset godina pobjeđuje na izborima najbolji je dokaz za to. Za ovog poznatog bosanskog mirotvorca koji je u ratu brojao sve osim municije od cigara, dojč maraka, do košarkaških poena na igralištima širom susjedne Srbije, redovno na izborima dobija podršku i onih kojima je nečije učešće u ratu „jako bitno“. Sve to na čelu sa BORS-om, po definiciji krovnom organizacijom demobilisanih boraca u RS, koja se redovno odaziva na svaki Dodikov „patriotski“ vapaj. Od učešća na raznim javnim skupovima njemu i njegovom režimu, do iznošenja prljavog veša njegovim političkim oponentima.
Ipak „patriotizam“ je ovdje najprodavanija roba. Kao rijetko gdje i kada još od devetnaestog vijeka kada su ga kapitalisti smislili kao recept kojim siromašne radnike i seljake mogu gurnuti u rat za njihove interese, a da im za to ne moraju ni platiti.
Recept su u međuvremenu preuzeli i kvazi-ljevičari, što je posebno karakteristično za političke opcije sa lijevim predznakom u Bosni i Hercegovini, bilo da je riječ o SNSD-u, SDP-u ili Komšićevom „građansko-lijevom“ DF-u koji na izbore izlazi pod sloganom „Građanska. Zemlja ljiljana“, očito aludirajući na ratna priznanja lidera te partije i njegovih saradnika.
„Ovo je izbor izmedju HVO-a i Armije BiH”, izjavi neki dan Slaven Kovačević, kandidat DF-a za (ovaj put) hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Očito ne krijući svoju viziju o prenosu krvavog rata na glasačke listiće. Udarajući na taj način na temelj Dejtonskog uređenja države za koju se „navodno bori“, a u koju su u konačnici kroz oružane snage BiH uključene i tradicije HVO i VRS isto kao i Armije BiH. Kovačeviću se mora priznati otvorenost, pa bar birači znaju na čemu su i kakvu nam to zemlju ljiljana on, i politička opcija koja ga je kandidovala, nude.
Njegova konkurencija na izborima takođe ne zaostaje u „patriotskom“ nadgornjavanju, pa se tako visoki časnik HVO-a Zdenko Lučić, kao ozbiljan pretendent za stolicu u državnom Predsjedništvu voli pohvaliti svojim ratnim putem, koji mu lider HDZ BiH Dragan Čović osporava nazivajući ga „ratnim profiterom“. Lučić je s druge strane doveo u pitanje Čovićevo „hrvatstvo“, uz grotesknu tvrdnju da je lider HDZ-a „postao hrvat kada je u Hrvatskom konzulatu nestao određeni broj putovnica“, šta god to značilo. Lučić tvrdi da Čović zna o čemu govori.
Lider PSS-a ili kako bi on rekao „Sigurno premijer“, Draško Stanivuković je u igrici „ko je veći patriota“, ipak odavno prešao na više nivoe. Dok se gro izbornih aktera nadmeće u ratnim (možda i lovačkim) dogodovštinam iz ratnih devedesetih, on je u izbornu trku krenuo ravno iz Srednjeg vijeka, tačnije sa Kosova polja, na kome se 1389. odigrala istorijska birtka između vojski srpskog kneza Lazara i Osmanskog sultana Murata.
Draško je ovaj put u igru, glavom i bradom (doduše bronzanom), uveo lično kneza u epskoj pjesmi poznatog kao cara Lazara Hrebeljanovića.
Osam metara visokom bronzanom Lazaru namijenjeno je „počasno“ mjesto na kružnoj raskrsnici u banjalučkom naselju Budžak (koje se službeno zove Lazarevo).
Još nije poznato da li će na spomeniku pisati „Sigurno car“, ali sigurno je da će otkrivanje ovog spomenika biti vrhunac Stanivukovićeve izborne kampanje.
I pametno. Draško se i onako ne sjeća šta se dešavalo ratnih devedesetih. Šta se dešavalo na Kosovu polju 1389. niko se živ ne sjeća, pa je to uvijek bezbjednija tema. Uvijek se može vaditi da „istoriju pišu pobjednici“, samo malo je zlokobno to što je Lazar, istorijski gledano, ipak bio gubitnik.
Kao izbornog aduta prošlosti se uhvatio i lider SBB-a Fahrudin Radončić. On je obećao da će ako pobijedi na izborima u Bosnu vratiti posmrtne ostatke Husein-kapetana Gradaščevića.
Ipak Draško je daleko ispred svih. Gledajući u prošlost – ispred Radončića preko 400 godina unazad.
Ostalo je na nama, građankama i građanima ove zemlje – hoćemo li birati ljepšu prošlost ili nešto neizvjesniju budućnost.
Kolumne „Žuta minuta” su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls