Ilustracija Jelena Žilić
Preoptimistično je vjerovati da je većina razumjela razmjere katastrofe nagoviještene u Stanivukovićevom “citiranju” Egziperija, po njemu “ruskog pisca koji je pisao poeme”. Ko je išta razumio, zna da nije riječ ni o kakvom lapsusu, već o manifestaciji bezgranične praznine, koja prijeteći zjapi i guta svaki pokušaj predstavljanja banjalučkog Malog Princa kao nosioca boljih dana pod ovim tmurnim političkim nebom.
Piše: Miljan Kovač
Još više bi zabrinjavala činjenica, što se od ovakve blamaže, niko ni od njegovih saradnika nije pokušao oprati, da nije opštepoznato kakvom se svitom klimoglavaca okružio. Mada ne bi bilo čudo da ih većina oko njege i ne zna ko je zapravo bio Egziperi, ipak je pomalo degutantno što ovakvu bruku ćutke gutaju i ono dvoje –troje njegovih najbližih saradnika na koje sumnjam da su ipak bar Malog princa pročitali. Ali, pohlepa za što više vlasti, moći i svega onoga što u konačnici donosi milionske profite kod takvih zamagljuje ikakvu potrebu za širim znanjem i suzbija svaki simptom srama.
Najbljutaviji bi, ipak, bio pokušaj pravdanja ovakve bruke retoričkim pitanjem: A zašto jedan političar mora poznavati književnost? Znati za Egziperija i njegovog Malog princa, nema veze sa poznavanjem književnosti, to je stvar opšte kulture. Pa i onaj ko ga nije pročitao, bar je tu knjižicu jednom poklonio nekome za rođendan. Ako ništa, da bar ostavi utisak da je nešto čitao… U suprotnom ostavaljo bi utisak ovdašnjeg Malog princa. Takvi nekada nisu imali puno društva. Tako je i sada, osim ako nisu milioneri.
Ne bi Stanivukovićevno široko neznanje o bilo čemu bio ozbiljan razlog za brigu da je ono bar malo zabrinulo jednog prepoštenog, “politički naivnog” profesora, koji je toj talentovanoj neznalici ponudio i mjesto predsjednika vlade. Naravno, pod uslovom da profesor u oktobru bude izabran za predsjednika. Situacija, dakle, pomalo slična kao na asteroidu 325. Doduše tamošnji kralj je Malom princu ponudio ministarsku fotelju. Profesor, je ipak šire ruke…A i naš Mali princ, za razliku od Egziperijevog ne odbija visoke funkcije – naprotiv, on nema problem sa viškom “nepotrebnog” znanja, koje bi usporavalo njegove velike ambicije. Ko ne zna, taj o posljedicama ne razmišlja.
Razmišljamo li mi kojih se tiče? Mi obični podanici na ovom našem “asteroidu”!?
Ako razmišljamo onda i znamo da ovakava slika političke “alternative” ipak, ni na trenutak ne čini aktuelnu vlast boljom. Dvadeset godina devastacije i destrukcije svega čega se režim Milorada Dodika dotakao ne može se ni pokriti ni oprati, niti opstanak takve vlasti ičim opravdati. Ali može razumjeti da krivicu za dugogodišnju apsolutnu vladavinu takvog režima snosi i upravo ovakva opozicija kakvu personifikuje banjalučki Mali princ. I ne samo on.
Posljedice su katastrofalne.
Vidjeli smo ih i prije nekoliko dana u brutalnoj primjeni policijske sile nad omladinom u diskoteci na Palama, za koju nema nikakvog opravdanja, i koju je i režim nakon početnog sramnog negiranja, priznao. I šta sada? Istraga je u toku.
Kolika god prašina da se digla oko ovog slučaja, on nije ništa novo ni iznenađujuće u ovom entitetu.
Ubijen je Milan Vukelić prije skoro devetnaest godina u neposrednoj blizini MUP-a RS, nakon što su mu u istom tom MUP-u, prijetili visoki policijski funkcioneri, nakon što su ga prethodno saslušavali i maltretirali pojedini policijski inspektori. Ubice nikada nisu uhapšene i izvedene pred lice pravde. Ni jedan policijski službenik nije suspendovan.
Ubijen je David Dragičević u martu 2018. godine. I mada su svi prsti uprti u krvave ruke pojedinih pripadnika policije, i ovaj zločin je do danas ostao bez kazne. Umjesto toga desila su se hapšenja i maltretiranja Davidovih roditelja i članova grupe “Pravda za Davida”. Desila se i brutalna primjena policijske sile nad članovima ove grupe. Nasilnici u policijskim uniformama i maskama preko lica, gazili sun na Trgu Krajine sve redom, ne štedeći ni djecu ni starice, o čemu svjedoče i video snimci. Niko za to nasilje još nije odgovarao. Tadašnji gradonačelnik Banjaluke je ignorisao nasilje nad građanima Banjaluke, samo par stotina metara od Gradske kuće. Istim tim građanima, prijetio je tužbama i slao komunalnu policiju da uklanja cvijeće i svijeće upaljeno za ubijenog mladića.
Isti taj nam sada nudi promjene. Zapravo, nudi nam svog Malog princa, dok se šepuri iza njegovih leđa, i ne čuje njegovo blamiranje.
Najglasniji u osudi policijskog nasilja na Palama je tamošnji gradonačelnik Dejan Kojić. Čovjek koji je kao i Radojičić u decenijama policijskog nasilja, neriješenih ubistava, pljačke naroda… “mudro” ćutao, kao dio aktuelne vlasti čije ruke ni u jednom od nabrojanih slučajeva nisu čiste. Kojić je danas “opozicionar”, desni skutonoša Malog princa (Igor je ipak malo “ulijevo”).
Svo to vrijeme kralj bez krune, obilazi svoje kraljevstvo. Voza se službenim helikopterima, prati ga službeno obezbjeđenje, obećava istragu o nasilju na Palama, obećava i nove puteve, vrtiće…
I niko ne zna po kom osnovu Milorad Dodik, koji nema ni jednu funkciju u institucijama Republike Srpske, radi. Odgovor je, valjda, može mu se. U ostalom, to ne smeta ni pojedinim “opozicionarima”. U Gacku ga je ugostio nekadašnji “lučonoša” promjena u RS, Vukota Govedarica. I nije nas slagao Vukota. Promjene su se desile. On se promijenio i više mu nije sporno to što Milorad Dodik bez ikakvog pravnog osnova i dalje glumi predsjednika RS. Isti onaj Dodik kojeg je onaj stari Vukota optuživao za najteži kriminal. Nije mu sporno ni da u “slobodarskom” Gacku napravi koaliciju s SNSD-om. I nije ga blam…
Uostalom nakon što je svim srcem zaigrao za tim Malog princa, čega bi se više imao sramiti…
Da je znao da je Egziperi “ruski pisac” – i on bi ga, sigurno pročitao! Možda i odguslao njegovu čuvenu “poemu” – “Boj u Pionirskom parku!
Kolumne „Žuta minuta” su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls