Foto: FB stranica Péter Magyar
Pozitivni oblik populizma? Pobjeda Pétera Magyara pokazuje da se, ukoliko se žele poraziti iliberalne snage, strahovi birača moraju ozbiljno shvatiti, a ne odbacivati.
Piše: Eszter Kováts
Od svoje izborne pobjede, novi mađarski premijer Péter Magyar na međunarodnim konferencijama za novinare iznova dobija isto pitanje: kakav bi savjet dao svojim francuskim, njemačkim ili austrijskim kolegama u suočavanju s usponom Nacionalnog okupljanja (Rassemblement National), AfD-a ili FPÖ-a? Pitanje je sasvim opravdano — jer griješi svako ko u porazu Viktora Orbána vidi znak kraja „Iliberalne internacionale“.
Magyarov odgovor zapanjujuće je jednostavan. Svako društvo, kaže on, najprije mora razumjeti stvarne razloge popularnosti tih stranaka. U velikom dijelu Evrope stranke političkog centra udaljile su se od jezika kojim ljudi govore i problema s kojima se suočavaju u svakodnevnom životu. Umjesto da stigmatiziraju njihove birače, političari bi ih trebali saslušati, ozbiljno shvatiti njihove brige i ponuditi bolja politička rješenja. U tome je suština takozvanog „Magyarovog recepta“. On nije ni spektakularan ni nov. Ali upravo zato predstavlja tako velik izazov za mnoge zapadne stranke. Magyar se iznova poziva na vlastitu kampanju: putovao je širom zemlje, posjetio gotovo 700 gradova i sela — skoro četvrtinu svih općina u Mađarskoj — i lično saslušao stotine hiljada ljudi. Rad, rad, rad.
Tajna uspjeha Tisze ležala je upravo u tome što nije obećavala ništa suštinski novo. Ideja da političari trebaju „slušati ljude“ i „ozbiljno shvatiti njihove brige“ ne djeluje ni naročito originalno ni posebno kontroverzno. Ipak, barem austrijskom i njemačkom uhu, ona je poprimila populistički prizvuk. Razlog je to što su se kulturne i političke elite u tim zemljama zabarikadirale iza jezički konstruiranih tabua. Tvrde da se „narod ne može posmatrati kao homogena masa“ i da se stoga „ne smije nasjesti na isključujuću homogenizaciju populizma“. Također insistiraju na tome da se „rasistički diskurs krajnje desnice ne smije normalizirati“. U tom procesu lako se gubi iz vida činjenica da ono što se označava takvim diskursom ponekad može ukazivati i na stvarne probleme i proživljena iskustva.
Umjesto da ljudima drži predavanja o demokratskoj teoriji, Magyar je demokratiju uprizorio u praksi.
Takvi argumenti već u sebi sadrže element samoopravdavanja — oslobađanje od obaveze da se sluša. Štaviše, zabrana „normaliziranja“ rasističkih stavova može se pretvoriti u moralni apel koji političare oslobađa potrebe da birače tretiraju kao odrasle ljude ili da se ozbiljno pozabave njihovim strahovima, iskustvima i perspektivama. Svako ko politički korektnim jezikom ne uspije izraziti činjenicu da su milioni imigranata koji su stigli posljednjih godina izazvali kulturne, resursne i sigurnosne zabrinutosti brzo biva proglašen populistom ili rasistom. To ne znači da je svaki oblik neprijateljstva prema „migrantima“ koji postoji među građanima opravdan niti da bi ga političari trebali preuzeti. Ali možda znači da bi bilo razumnije na takve zabrinutosti odgovoriti ne diskurzivnim strategijama — preoblikovanjem narativa, izbjegavanjem teme ili optužbama za rasizam — nego konkretnim odgovorima, bilo da je riječ o kulturnim, resursnim ili sigurnosnim pitanjima.
Čak su se i protesti poput onih organiziranih protiv stranačke konferencije AfD-a u Erfurtu u konačnici svodili na nešto malo više od javne demonstracije činjenice da demonstranti AfD smatraju ekstremističkim i da ga osuđuju. To možda jača grupnu koheziju i učvršćuje sliku koju učesnici imaju o sebi, ali, sudeći prema iskustvima posljednjih godina, teško je povjerovati da je makar jednog simpatizera AfD-a uvjerilo da ne glasa za tu stranku. „Odbrana demokratije“ prečesto se pretvorila u samodopadnu gestu. Ona može biti iskrena, ali je politički nedjelotvorna.
Uspjeh pozitivnog oblika populizma koji je zagovarala Tisza počivao je i na nečemu drugom: utjelovio je drugačije razumijevanje političkog rada. Umjesto da neprestano razotkriva antidemokratske tendencije Fidesza, Magyar je shvatio da je upravo to bila jedna od najvećih grešaka stare opozicije. Sviđalo se to nekome ili ne, ta poruka jednostavno nije dopirala do velikog broja ljudi. Narod se ne može zamijeniti.
Magyarovo konzervativno odrastanje nesumnjivo mu je išlo u prilog. Okrenuo je leđa kulturnim elitama, njihovim očekivanjima i kodiranom jeziku intelektualnih krugova u Budimpešti, ali i u Beču, Berlinu i drugdje. Jednostavno ga nije bilo briga ili možda nikada nije ni shvatio da se od njega očekuje da se tim očekivanjima prilagodi. Ona mu nisu bila referentna tačka. Kada je Fidesz prošle godine zabranio Povorku ponosa — upravo kako bi Magyara namamio na simbolički teren urbanih elita i podijelio njegovo heterogeno biračko tijelo — on je vješto izbjegao zamku. Od tada je to učinio stotinama puta. Rezultat je dobro poznat.
Već mogu čuti prigovore. Gdje je granica između, s jedne strane, odbacivanja omiljenih tema kulturnih elita i njihovog politički korektnog jezika, koji se udaljio od običnih ljudi, i, s druge strane, podrivanja temeljnih prava i poticanja mržnje prema manjinama? Upravo je to srž rasprave — i istovremeno njen aspekt koji iz perspektive prosječnog birača djeluje najviše otuđujuće: metarasprava o tome gdje tu granicu treba povući. Kulturne elite govore o „zaokretu udesno“ i „pomjeranju granica prihvatljivog diskursa udesno“, dok njihovi kritičari — i to ne samo među biračima AfD-a ili FPÖ-a — govore o sužavanju prostora za raspravu i krizi političkog predstavljanja. Umjesto da ljudima drži predavanja o demokratskoj teoriji, Magyar je demokratiju uprizorio u praksi: na ulicama, slušajući ljude, baveći se njihovim problemima i pretvarajući energiju 50.000 aktivista organiziranih u takozvana Ostrva Tisze u političku mobilizaciju širom zemlje.
S druge strane „vatrozida“
Francuska, Austrija i Njemačka još nisu iskusile šta znači kada iliberalne snage preuzmu vlast na nacionalnom nivou. Njihove vladajuće stranke zato se suočavaju s pitanjem kako spriječiti da se to dogodi. Kako mogu ponuditi brza i djelotvorna rješenja za ekonomiju, socijalnu državu, infrastrukturu, migracije, obrazovanje i mnoga druga goruća pitanja prije nego što nezadovoljstvo javnosti dosegne tačku pucanja? Jer njihovi birači od stranaka političkog centra imaju raznolika, pa čak i međusobno proturječna očekivanja. Narod nije homogen.
Jedno se, međutim, čini izvjesnim: pozivanje na „fašističku prijetnju“ nije dovoljno da ujedini „drugu stranu“, baš kao što to nije uspjelo ni u Mađarskoj tokom izbornih kampanja 2014, 2018. i 2022. godine, kada su različite opozicione stranke formirale različite koalicije. Želja da se Orbán ukloni s vlasti nije potisnula sva druga politička pitanja. Jedno od pitanja o kojima se najviše raspravlja uoči izbora u njemačkim saveznim pokrajinama Mecklenburg-Zapadno Pomorje i Saska-Anhalt jeste kako bi stranke političkog centra mogle spriječiti očekivanog pobjednika da preuzme vlast održavanjem takozvanog Brandmauera („vatrozida“). Nije slučajno što je Frankfurter Allgemeine Zeitung za intervju s Magyarom odabrao naslov: „Vatrozidi samo jačaju te snage.“
Umjesto da stigmatizira birače Fidesza, Magyar je pokazao vezu između svakodnevnih problema ljudi i vlasti Fidesza. Kao populistički lider, privremeno je uspio ujediniti Orbánove protivnike. Kroz svoj pokret mnogim je ljudima pružio osjećaj da politika govori njihovim jezikom i da se bavi njihovim problemima i njihovim životima. Koliko će dugo uspjeti održati tako široku izbornu koaliciju na okupu, ostaje neizvjesno. Ali nema sumnje da je „recept Tisze“ djelovao kada je trebalo poraziti Orbánov populistički režim i ukloniti ga s vlasti na izborima. Može li isti recept djelovati u Zapadnoj Evropi, ostaje otvoreno pitanje. Kao i pitanje jesu li tamošnje političke elite spremne učiti od Mađarske. Možda najprije moraju steći vlastito iskustvo s Orbánom.