Izložba sa imenima više od 7.600 nestalih osoba u BiH, postavljena ispred zgrade Parlamenta u Sarajevu tokom obilježavanja Međunarodnog dana nestalih 2024. godine; Foto: FB stranica ICRC Bosnia and Herzegovina – MKCK BiH
Institut za nestale BiH često je finansijski „talac“ složenog političkog sistema, u kojem nedostatak sredstava u budžetu direktno produžava agoniju porodica koje decenijama čekaju na pronalazak posmrtnih ostataka
Piše: Zinaida Đelilović
Više od 7 500 osoba u Bosni i Hercegovini i dalje se vode kao nestale, a porodice, uprkos godinama koje prolaze, ne odustaju od potrage za istinom i pravdom. Prema Zakonu o nestalim osobama BiH, nestala osoba je „osoba o kojoj porodica nema nikakvih vijesti ili je prijavljena na osnovu pouzdanih informacija kao nestala osoba usljed oružanog sukoba koji se desio na području bivše SFRJ“. Iako je u identifikaciji žrtava ostvaren značajan rezultat, više od 80 posto nestalih je identificirano, preostali slučajevi danas predstavljaju najteži i najneizvjesniji dio procesa. Ono što svemu daje dodatnu težinu jesu nedostatak informacija, političke opstrukcije, ali i nedostatak resursa.
Tri decenije nakon rata potraga za nestalim osobama ulazi u svoju najsloženiju fazu. Za razliku od ranijih godina, kada su otkrivane masovne grobnice vidljive čak i putem satelitskih snimaka, danas je fokus na mikrolokacijama i pojedinačnim ili izmještenim grobnicama, koje je izuzetno teško pronaći bez preciznih svjedočenja.
Ključni problemi
Institut za nestale Bosne i Hercegovine se u procesu traženja nestalih suočava s višestrukim izazovima. Prema riječima Emze Fazlić, glasnogovornice Instituta za nestale BiH, jedan od najvećih problema jeste nedostatak tačnih i preciznih informacija o lokacijama grobnica. Oni koji znaju gdje se grobnice nalaze „vjerni“ su, kaže, zavjetu šutnje. Informacije kriju od straha od sankcija ili straha od odmazde nekih ideologija koje su još prisutne u našem društvu.
“Mnoge grobnice su namjerno izmještene upravo kako bi se zametnuo trag zločinu. Na taj način se zapravo u beskonačnost produžava bol i agonija porodica svih nestalih osoba za kojima još tragamo u našoj zemlji”, ističe Fazlić.
Ključni problem predstavlja i nedostatak resursa u institutu, što direktno usporava proces traženja. Potrebno je osigurati veći broj istražitelja na terenu, ali i moderniju opremu poput georadara i drugih naprednih tehnoloških sistema, koja je posebno važna imajući u vidu promjene terena i konfiguracije zemljišta u odnosu na period ratnih dešavanja.
“Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine direktno zavisi od budžeta institucija BiH te svako “zatezanje” oko državnog budžeta direktno pogađa operativni rad na pronalasku grobnica u oba entiteta, pretvarajući humanitarno pitanje u sredstvo političkog pritiska”, ističe Fazlić. Podsjeća da svaka ekshumacija nosi značajne troškove, od angažmana mehanizacije do osiguranja lokacije.
Institut je, kako navodi, često finansijski „talac“ složenog političkog sistema, u kojem nedostatak sredstava u budžetu direktno produžava agoniju porodica koje decenijama čekaju na pronalazak posmrtnih ostataka.
“Nabavka dronova, georadara i sofisticiranih softvera za mapiranje terena zavisi isključivo od kapitalnih grantova iz budžeta BiH, koji su često prvi na udaru mjera štednje”, naglašava Fazlić.
Zbog nedovoljnih sredstava iz domaćeg budžeta, institut se godinama oslanjao na donacije Evropske unije, SAD-a i ICMP-a.
„Država BiH ni danas ne preuzima punu finansijsku odgovornost za pronalazak svojih građana već taj proces u velikoj mjeri zavisi od projekata stranih donatora“, navodi Fazlić, dodajući da je donatora sve manje, posebno u svjetlu globalnih dešavanja i preusmjeravanja sredstava na druge krizne zone.
„Stajališta smo da politika i te kako opstruira proces traženja nestalih osoba, jer bi priznavanje lokacija grobnica za neke značilo i priznavanje direktne odgovornosti ratnih struktura, zbog čega se informacije svjesno uskraćuju. Retorika prisutna u društvu, koja uključuje negiranje zločina i veličanje počinilaca, dodatno obeshrabruje one koji bi možda imali hrabrosti progovoriti o lokacijama grobnica. Štaviše, takva atmosfera ih podstiče da i dalje šute“, zaključuje Fazlić.
Objašnjava da je proces zatvaranja jednog slučaja moguć tek kada DNK identifikacija potvrdi identitet žrtve i njeni posmrtni ostaci budu predati porodici. Porodice o pronalasku posmrtnih ostataka, tvrdi, budu obaviještene odmah po pristizanju rezultata DNK analize u institut.
“Tu informaciju porodicama saopći istražitelj zadužen za slučaj, nakon čega slijedi i dogovor oko zvanične identifikacije, kada se porodicama prezentira DNK izvještaj, ali i sve poznate informacije vezane za stradanje njihovog najmilijeg. Potom oni prihvaćaju DNK nalaz te slijedi dogovor vezan za konačni ukop žrtve”, navodi Fazlić.
Porodice nestalih dijele iste stavove
Sudbine porodica koje i dalje tragaju za svojim najmilijima najbolje oslikavaju razmjere ovog problema. Šehida Abdurahmanović iz Srebrenice i danas traga za posmrtnim ostacima svog brata, dok se s bolom prisjeća gubitka supruga i brojnih članova porodice ubijenih tokom rata. Njena priča jedna je od mnogih koje svjedoče o dugogodišnjoj borbi porodica nestalih da pronađu istinu i dostojanstveno ukopaju svoje najmilije.
Govoreći o godinama neizvjesnosti, Abdurahmanović ističe da je potraga za posmrtnim ostacima jedini način da porodice pronađu barem djelimičan mir.„Jedina utjeha za nas je da pronađemo posmrtne ostatke i da znamo gdje je naš najmiliji ukopan“, kaže ona.
Prisjeća se i trenutaka kada joj je suprug odveden, nakon čega je ubijen, dok je sudbina njenog brata ostala nerazjašnjena. Iako postoje svjedočenja da je zarobljen i ubijen, informacije o mjestu gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci nikada nije saznala. Svjedok, jedan od komšija s kojim je odrasla, samo joj se jednom obratio, rekao da je tijelo njenog brata bačeno u Drinu i da ne smije o tome govoriti. U međuvremenu je i on preminuo, a istinu do danas nije saznala.
Prema njenim riječima, proteklih godina proces pronalaska nestalih znatno je usporen. Dok su u prvim godinama nakon rata otkrivane masovne grobnice i postizani vidljivi rezultati, posljednjih deset godina sve je teže. Kao ključni problem navodi neotkrivene grobnice, ali i složenu i dugotrajnu proceduru identifikacije.
„Procedura od pronalaska, iskopa, identifikacije, dolaska u Potočare gdje treba da imaju posljednje počivalište, jako je duga, mučna, teška. Lično ja više nisam optimista i mislim da je ovo proces koji nema kraja“, kaže Abdurahmanović.
Ipak, naglašava da potraga ne smije stati, bez obzira na to koliko vremena prošlo i koliko rezultati bili skromni. Dodaje da bi institucije trebalo da intenziviraju napore u pronalasku svih nestalih osoba, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Istovremeno, ističe da za porodice nije presudno koliko proces traje ili koliko košta, već da se konačno dođe do istine i omogući dostojanstven ukop.
Još jedna od hiljadu priča koje čekaju epilog jeste i ona Aljonke Dželetović, koja još od 1992. traga za bratom nestalim u Mostaru.
Prema njenim riječima, brat je uhvaćen živ i odveden na ispitivanje, nakon čega mu se gubi svaki trag. Uprkos protoku vremena, uvjerena je da odgovori postoje, ali da izostaju zbog šutnje i nedostatka institucionalne volje.
„Mostar je mali grad, nemoguće je da se ne zna gdje su ti ljudi. To je šutnja politike“, tvrdi Dželetović, koja je jedno vrijeme bila i članica Savjetodavnog odbora Instituta za nestale osobe BiH.
Posebno je kritična prema pravosudnim institucijama, ističući da su u Mostaru postojala mučilišta Srba, ali da nema nijedne presude.
„Kako onda da budem zadovoljna? Ako nema rezultata, nema ni povjerenja“, kaže ona.
Ipak, naglašava da porodice ne traže ništa osim pravde, te da ovo nije političko već humano pitanje.
„Mi govorimo jednim glasom“, poručuje Dželetović, dodajući da među porodicama žrtava, bez obzira na nacionalnu pripadnost, postoji visok stepen međusobnog poštovanja i zajednički cilj, a to je pronalazak nestalih i procesuiranje odgovornih.
Upravo kroz ove lične priče postaje jasno da pravo na istinu za mnoge porodice i dalje nije ostvareno, jer bez informacija o sudbini njihovih najmilijih nema ni zatvaranja tog bolnog poglavlja. Porodice nestalih, bez obzira na nacionalnost, dijele sličan stav, a to je da pravo na istinu mora biti iznad politike.
Tokom rata u BiH, u periodu od 1992. do 1995. godine, nestalo je ukupno 32 000 osoba, a od toga je do danas više od 80 posto nestalih identificirano. Ključni faktori koji usporavaju pronalazak još 7 500 nestalih jesu nedostatak ili svjesno prikrivanje tačnih informacija, ali i neumoljiv protok vremena. Kako se često ističe „svjedoci umiru, a izvršioci šute“ i tako se nepovratno smanjuju šanse za pronalazak preostalih žrtava.
Na ove izazove ukazuju i iz Međunarodne komisije za nestale (ICMP), naglašavajući da rješavanje preostalih slučajeva u velikoj mjeri zavisi od dostupnosti novih i vjerodostojnih informacija o lokacijama skrivenih grobnica, od kojih mnoge još uvijek nisu otkrivene.
Iako je Bosna i Hercegovina uspostavila ključne institucije za rješavanje ovog pitanja, iz ICMP-a ističu da je njihove operativne kapacitete potrebno kontinuirano jačati, posebno u oblastima forenzičke nauke i arheologije.
Politička polarizacija usporava proces
„Istovremeno, širi politički kontekst i dalje utiče na tempo napretka. Duboka politička polarizacija u Bosni i Hercegovini i dalje predstavlja značajnu prepreku otkrivanju novih informacija i osiguravanju dosljedne saradnje među institucijama. Ovo neriješeno pitanje ne samo da produžava patnju porodica nestalih, već utiče i na širu društvenu stabilnost, otežavajući normalizaciju i ugrožavajući izglede za održiv i dugoročan mir“, navode iz ICMP-a.
Dodaju da rješavanje ovih izazova zahtijeva kontinuiranu posvećenost transparentnosti, odgovornosti i suštinskoj saradnji između institucija, kao i inkluzivan dijalog koji u prvi plan stavlja prava žrtava i njihovih porodica.
Iz ICMP-a naglašavaju da pravo na istinu podrazumijeva pravo porodica i društva da znaju sudbinu i lokaciju nestalih osoba, kao i okolnosti njihovog nestanka, te da je riječ o istovremenom principu ljudskih prava i pravnoj obavezi država da provode efikasne istrage i osiguraju pristup informacijama.
„U Bosni i Hercegovini, ovo pravo je institucionalizirano kroz sveobuhvatan pravni i institucionalni okvir. Ova zemlja je prva u regiji donijela Zakon o nestalim osobama, kojim se garantira zaštita ovog prava, a također je uspostavila specijalizirane institucije za koordinaciju rada na pronalaženju nestalih osoba. Istrage provodi Tužilaštvo Bosne i Hercegovine na osnovu sudskih naredbi, čime se osigurava da proces bude utemeljen na vladavini prava“, kažu iz ove organizacije.
Ističu i da su porodice nestalih ključni akteri u procesu, s pravom učešća i zagovaranja, te da se cijeli proces provodi u skladu s međunarodnim standardima.
Na kraju, poručuju da vlasti u Bosni i Hercegovini trebaju preuzeti snažniju vodeću ulogu u ovom procesu.
„To podrazumijeva stabilno finansiranje, jasno definisane institucionalne nadležnosti i očuvanje političke nezavisnosti“, zaključuju iz ICMP-a.
Tekst je urađen u saradnji sa Pro Peace BiH
Impuls