Foto: ACT Fondacija
Rok za usklađivanje emisija otpadnih voda ističe 30. juna 2026. godine, ali iza tog formalnog datuma krije se više od 15 godina odgađanja i tolerisanja industrijskog zagađenja. Tokom tog perioda, čak pet dosadašnjih produženja rokova za usklađivanje emisija otpadnih voda omogućilo je industrijskim subjektima da ispuštaju neprečišćene tehnološke vode u rijeke, često iznad dozvoljenih granica, uz minimalne ili nikakve sankcije.
Piše: Zinaida Đelilović
Posljedice su danas vidljive kroz pomore riba, pogoršan kvalitet pitke vode i ozbiljno narušene vodene ekosisteme, posebno u slivovima Bosne i Neretve. Ekološke organizacije upozoravaju da važeća uredba, umjesto zaštite okoliša, u praksi omogućava nastavak takve prakse.
Umjesto da štiti okoliš, Uredba o uslovima ispuštanja otpadnih voda u okoliš i sisteme javne kanalizacije u praksi, tvrde ekološki aktivisti, pruža zaštitu zagađivačima, dok lokalne zajednice snose ekološke i zdravstvene posljedice.
Maćehinski odnos prema vodotocima
Aktivista Amir Variščić iz Udruženja za zaštitu okoline „Zeleni Neretva“ ističe da se slične predmetne uredbe donose još od 2007. godine, ali da su se kroz vrijeme mijenjale uglavnom formalno.
„Suštinski su ostale iste skoro dvije decenije, a posebno je sporan član 26 koji praktično čini ovu uredbu bezvrijednom u smislu njenog provođenja“, kaže Variščić, dodajući da je takvo rješenje u suprotnosti i s osnovnim načelima Zakona o vodama FBiH.
Prema njegovim riječima, cilj spornog člana bio je omogućiti postepeno smanjenje obima ispuštanja zagađenih tehnoloških voda kako bi se industrija lakše prilagodila zakonskim obavezama.
„Umjesto toga dobili smo potpuno suprotan efekat, sistem koji zapravo stimuliše firme zagađivače da nastave ispuštanje opasnih tehnoloških voda u okoliš“, navodi on.
Na dugogodišnje odgađanje primjene uredbe upozoravaju i iz Fondacije Atelje za društvene promjene (ACT). Kako navode, resorno ministarstvo i Vlada Federacije BiH od 2007. godine čak pet puta su produžili rokove za usklađivanje graničnih vrijednosti emisija otpadnih voda.
„Kao posljedicu takvog maćehinskog odnosa prema našim vodotocima danas imamo situaciju u kojoj su incidentna zagađenja postala pravilo“, kaže Azra Berbić iz Fondacije ACT.
Dodaje da brojni industrijski subjekti već godinama bez sankcija ispuštaju različite vrste tehnoloških otpadnih voda u rijeke, često u količinama koje značajno prelaze propisane vrijednosti.
„Čak i kada nadležni organi uspiju dokazati zagađenje i otkriti uzročnika, ova uredba im u praksi često onemogućava izricanje ozbiljnijih sankcija“, ističe Berbić.
Ona upozorava da dugogodišnje nekažnjeno ispuštanje industrijskih otpadnih voda ima ozbiljne posljedice po vodene sisteme.
„Takvo postupanje izaziva pomore riba i ozbiljno narušava kvalitet vode, zbog čega su mnoge rijeke u urbanim područjima danas praktično ‘mrtve’“, naglašava Berbić. Među najugroženijim rijekama su, kako navodi, Bosna i Neretva, uz koje se posljednjih godina često bilježe slučajevi vidljivog ispuštanja zagađujućih materija.
Najzagađeniji tuzlanski i zenički industrijski bazen
Variščić također pojašnjava da trenutna praksa ispuštanja opasnih tehnoloških otpadnih voda ima značajan utjecaj i na površinske i na podzemne vode. Teški metali se akumuliraju u vodenim organizmima i kroz hranidbeni lanac dospijevaju do većih vrsta riba, ali i do ljudi.
Zagađenje može imati i ozbiljne posljedice po kvalitet pitke vode, posebno kada se kontaminacija proširi na podzemne vodne resurse.
„U takvim slučajevima zagađene podzemne vode mogu se pojaviti kao prirodni izvori koje lokalno stanovništvo koristi, vjerujući da je riječ o potpuno čistoj vodi“, upozorava Variščić.
Iako se njihovo udruženje prvenstveno bavi lokalnim problemima u slivu gornjeg toka Neretve, kaže da su slični problemi prisutni širom Bosne i Hercegovine. Podsjeća da je BiH još u vrijeme bivše države bila jedno od središta teške industrije, posebno takozvane crne metalurgije, koja se danas često svrstava u kategoriju „prljave“ industrije.
„Dva područja koja se posebno izdvajaju po zagađenju voda i okoliša su zenički i tuzlanski industrijski bazen“, navodi Variščić.
Industrija u Zenici najviše utiče na rijeku Bosnu, dok je u Tuzlanskom industrijskom bazenu najugroženija rijeka Spreča, na kojoj se gotovo redovno bilježe pomori ribe uzrokovani industrijskim zagađenjem.
„Pored rijeke Spreče, pod snažnim dugogodišnjim antropogenim pritiskom nalazi se i jezero Modrac“, dodaje on. Iako su ova područja među najpogođenijima, Variščić naglašava da oni nisu jedini slivovi u BiH koji trpe posljedice emisija zagađenih industrijskih otpadnih voda.
Propuste otkrili i federalni revizori
Federalni revizori su u izvještaju iz aprila 2023. godine potvrdili da se ne provodi uredba o uslovima ispuštanja otpadnih voda u okoliš i sisteme javne kanalizacije. U izvještaju se navodi da je industrijskim subjektima i dalje omogućeno ispuštanje tehnoloških otpadnih voda iznad propisanih graničnih vrijednosti.
“Od 2010. prolongira se rok za usklađivanje s propisanim graničnim vrijednostima. Ovakve okolnosti za posljedicu imaju da industrijski zagađivači bez ikakvih sankcija ispuštaju velike količine različitih zagađujućih materija u rijeke, među kojima su i neke vrlo opasne po zdravlje ljudi i okoliš”, utvrdili su revizori. Ističe se i da nije osiguran sveobuhvatan inspekcijski nadzor nad izvorima zagađenja, te da inspekcijske uprave ne raspolažu pouzdanim bazama podataka o broju subjekata koji podliježu nadzoru.
Iz Revizorskog izvještaja
U izvještaju, između ostalog, stoji i da zbog kontinuiranog prolongiranja roka najveći industrijski zagađivači u entitetu FBiH nemaju adekvatan tretman otpadnih voda, pa se u rijeke godišnje ispuštaju hiljade tona zagađujućih materija, uključujući hloride, sulfate, azot i fosfor.
Hoće li rok biti ispoštovan?
Prema važećim izmjenama uredbe, svi subjekti koji ispuštaju tehnološke otpadne vode dužni su uskladiti granične vrijednosti emisija najkasnije do 30. juna 2026. godine. Iz Fondacije ACT su apelovali na Vladu Federacije BiH da taj rok ne produžava po šesti put, već da osigura da 30. juni 2026. bude konačni rok za provođenje svih aktivnosti.
Iako se trenutno spekuliše da Vlada FBiH ne planira novo produženje rokova, ekološke organizacije i lokalne zajednice ostaju oprezne, strahujući da bi odluka mogla biti promijenjena u posljednjem trenutku.
Variščić smatra da je, s obzirom na dosadašnju praksu, vjerovatno da će se nekažnjivo ispuštanje otpadnih voda nastaviti i nakon juna ove godine.
“Teško je očekivati da će se u sljedećoj Uredbi suštinski izmijeniti sporni član 26., odnosno postaviti konkretni rokovi za obavezu konačnog poštovanja svih odredbi”, kaže Variščić. Prema njegovim riječima, većina industrijskih subjekata vjerovatno bi izrazila nezadovoljstvo eventualnim uvođenjem rokova, uz obrazloženje da je predviđeni period prekratak za prilagođavanje tehnoloških procesa važećem zakonodavstvu. Tako se, ističe, nastavlja nelogičan začarani krug.
Dodaje da selektivna primjena propisa dodatno obeshrabruje one kompanije koje su već pokušale uskladiti svoje poslovanje sa zakonskim odredbama.
Variščić upozorava da bi eventualno novo produženje roka za primjenu Uredbe dodatno usporilo napore usmjerene na smanjenje ili potpuno eliminisanje prekomjernih emisija zagađujućih materija u vodotoke. Prema njegovim riječima, donošenje nekih novih, minimalnih mjera zaštite okoline, može biti ostvareno samo u okviru nove Uredbe i to na način da se registrovanim zagađivačima odrede postepeni rokovi za smanjenje emisija zagađenja.
“Primjera radi, tokom prve godine od donošenja nove uredbe zagađivači bi trebali biti dužni da smanje svoje emisije za 30 posto, tokom druge godine za dodatnih 30 posto i tako do konačnog eliminisanja štetnih emisija”, naovdi Variščić.
Ističe, međutim, da bez izmjene uredbe ni pojačane inspekcijske kontrole ne bi imale značajan efekat. „Zbog spornog člana 26 inspekcijski organi u praksi ne mogu izreći ozbiljne sankcije počiniocima zagađenja, čak i kada imaju jasne dokaze”, pojašnjava on.
Dodaje da nadležne institucije trenutno uglavnom prikupljaju evidenciju o zagađenju, dok sistem sankcionisanja praktično ne funkcioniše.
Kao primjer navodi način na koji se provodi monitoring kvaliteta vode Neretve kod Konjica.
„Sedmična uzorkovanja vrše se nekoliko kilometara uzvodno od industrijske zone, dok je druga tačka nizvodno na Jablaničkom jezeru. Takve lokacije ne mogu realno pokazati prisustvo zagađenja iz industrijskih izvora“, tvrdi Variščić.
Dodaje da se analize najčešće svode na osnovne biohemijske parametre, dok se detaljnije analize, poput prisustva teških metala, rade rijetko i uglavnom tek nakon pritiska javnosti.
„Neretva je brza rijeka i uzorci se moraju uzeti u vrlo kratkom roku, često u roku od pola sata od incidenta. Ako se reaguje kasnije, rezultati više ne mogu pokazati stvarno stanje kvaliteta vode“, zaključuje Variščić.