Foto: Pexels
Analiza: Vojni udari Izraela i SAD-a na Iran i Libanon ostavljaju ekološke posljedice koje će se osjećati godinama: od zagađenih voda do globalnog energetskog šoka koji nas sve širom svijeta ugrožava ekonomski, ekološki i socijalno.
Dok se diplomatski komentatori pitaju hoće li sukobi na Bliskom istoku eskalirati u širi regionalni rat, klimatolozi i ekolozi pitaju koliku štetu planeta već trpi. Odgovor se polako kristalizira iz satelitskih snimki, terenskih analiza i prvih akademskih studija, i nije najbolji.
Izraelski i američki udari na Iran koji su počeli krajem februara 2026., zajedno s višemjesečnom izraelskom vojnom kampanjom u Libanonu (jesen 2023., zima 2024.), uzrokovali su ekološku štetu koja daleko nadilazi ono što se vidi golim okom u izvještajima s ratišta. Toksični metali u tlu, radioaktivni rizici u nuklearnim postrojenjima, milioni tona građevinskog otpada i globalni skok cijena nafte sve su to lica istoga problema.
Toksična tla
U južnom Libanonu, koji je između oktobra 2023. i decembra 2024. bio pod intenzivnim izraelskim bombardovanjem, ekološka slika je dramatična. Prema analizi Conflict and Environment Observatory (CEOBS), oštećene su ili uništene 173 lokacije s opasnim sadržajima poput benzinskih pumpi, postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda, hemijska skladišta. Glavni vodovod u Tiru, gradu s hiljadugodišnjom istorijom, srušen je 18. novembra 2024., ostavljajući stanovnike bez pitke vode u danima kad su bježali pred napadima.
Stvarna ekološka katastrofa čini se nezaustavljiva. Eksplozije su ispustile u tlo i podzemne vode olovo, arsen, nikal, barij, kadmij i hrom, teške metale koji se ne razgrađuju, već ulaze u prehrambeni lanac. Libanonski naučnici s Američkog univerziteta u Bejrutu (AUB) upozoravaju da ti toksini mogu ostati u okolišu godinama i povećavati rizik od karcinoma kod stanovništva koje se vrati na zagađena područja.
Satelitske snimke (Sentinel-2, MODIS) koje je analizirao AUB pokazuju da je u južnom Libanonu u 2024. izgorjelo više od 10.800 hektara šuma i pašnjaka, ukupno, radi se o površini četiri puta većoj od Bejruta i deseterostruko većoj od uobičajenih godišnjih požara u regiji. Sistemi za navodnjavanje su uništeni, maslici spaljeni, a hiljade stočara ostali su bez pristupa pašnjacima. Sigurnost hrane postaje sve ozbiljniji problem u zemlji koja je već u dubokoj ekonomskoj krizi.
Nuklearni rizik: nevidljiva prijetnja
U Iranu je situacija potencijalno još opasnija. Udari na nuklearna postrojenja Natanz, Arak, Esfahan (ili Isfahan), Bushehr privukli su pozornost Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), čiji je generalni direktor Rafael Grossi odmah upozorio da se nuklearne objekte nikada ne smije napadati jer mogu izazvati radioaktivno zagađenje opasno za ljude i okoliš na regionalnom, pa i globalnom nivou.
Inspektori IAEA-e ostali su u Iranu. Iako do zaključivanja ovog teksta nije potvrđeno značajno radioaktivno curenje, sama mogućnost nuklearne nesreće u regiji koja graniči s Perzijskim zaljevom i gustim urbanim središtima govori o razmjeru rizika koje nose vojni udari na nuklearnu infrastrukturu. Požari naftnih polja, poput onog u Šahranu, dodatno su opteretili atmosferu crnim ugljenom koji ubrzava otapanje leda i pogoršava zagrijavanje, prenlosi Hina.
Foto: Mohammed Ibrahim/Unsplash
Neprijavljeni ugljični otisak rata
Istraživači s Queen Mary univerziteta u Londonu pod vodstvom Benjamina Neimarka objavili su preliminarnu studiju koja po prvi put sistematski kvantifikuje stakleničke plinove nastale u izraelsko-palestinskom sukobu, uključujući operacije u Libanonu i Iranu. Rezultati su zabrinjavajući: samo prvih 15 mjeseci sukoba proizvelo je između 420.000 i 650.000 tona ekvivalenta CO2 više od godišnjih emisija 36 država. Kada se uračunaju i troškovi obnove uništene infrastrukture u Gazi i Libanonu, ukupni ugljični otisak usporediv je s godišnjim emisijama cijele Hrvatske.
Paradoks je što te emisije uopšte nisu vidljive u globalnoj klimatskoj statistici. Vojni sukobi izuzeti su iz obveznog izvještavanja prema Okvirnoj konvenciji UN-a o klimatskim promjenama (UNFCCC). Neimark i saradnici pozivaju na hitnu promjenu: bez transparentnog praćenja vojnih emisija, cjelovita slika ugljičnog otiska čovječanstva ostaje nepotpuna i politički prikladna.
Energetski šokovi i ratni profiteri
Izvan ratišta, sukobi se osjećaju na globalnim energetskim tržištima. Prema analizi Columbia SIPA Center on Global Energy Policy, cijene nafte skočile su za oko deset dolara po barelu odmah po objavi prvih udara na Iran, a analitičari Goldman Sachsa i Reutersa predviđaju da će geopolitička premija dugoročno podizati cijene. Katarski LNG, ključan za evropsku opskrbu plinom, suočen je s neizvjesnošću, a evropski referentni indeks plina skoro je udvostručen od početka napada.
No, iza tih tržišnih kretanja stoji pitanje koje ekonomistica Isabella Weber s Massachusettskog univerziteta postavlja izravno: ko zarađuje? Njena istraživanja, i analiza EU Observera pokazuju da su u sličnoj krizi 2022. godine rekordne profite ubrale naftne kompanije čiji su ekstraprihodi, prema priznanju predsjednice ECB-a Christine Lagarde, pridonijeli dvjema trećinama evropske inflacije dok su realne plate padale. Analitičari Columbia SIPA-e i časopisa TIME upozoravaju na ambivalentan učinak: visoke cijene mogu ubrzati ulaganja u obnovljive izvore, ali istovremeno motiviraju nova naftna nalazišta i odgađaju dekarbonizaciju.
Nevidljivi troškovi rata
Svjetska banka procijenila je štetu na libanonskom okolišu na oko 221 milion dolara, a u poljoprivredi na oko milijardu, samo za sukob iz 2023./2024. Troškovi sanacije iranskih nuklearnih lokacija i naftne infrastrukture još se ne mogu pouzdano procijeniti, ali svaka obnova nosi novi ugljični otisak.
Svi ovi podaci zajedno ocrtavaju sistematsku ranjivost: globalna klimatska politika izgrađena je na pretpostavci da su države uglavnom u miru. Ratovi tu logiku razbijaju i uništavaju infrastrukturu planiranu za dekarbonizaciju. Pritom stvaraju emisije koje se ne broje odmah, a još pune kase industrija koje je zelena politika trebala smanjiti. Toksini u tlu libanonskih maslinika, nesigurnost iranskih nuklearnih lokacija i inflacijski val koji obeshrabruje zelena ulaganja troškovi su koji se ne pojavljuju na vojnim proračunima ali ih mi svejedno plaćamo.