Ilustracija Jelena Žilić
Reakcije na proustaško orgijanje na koncertu Marka Perkovića Tompsona u Širokom Brijegu potvrdile su da je licemjerje najjača „ideologija“ u Bosni i Hercegovini.
Piše: Miljan Kovač
Danima nakon širokobriješkog festivala fašizma glasno odzvanja ćutanje Milorada Dodika, samoproklamovanog „zaštitnika“ srpskih nacionalnih interesa u BiH. Ćutanje novoizabranog predsjednika RS Siniše Karana, ne može se opravdati činjenicom da je koncert održan nekoliko dana prije njegove inauguracije, ali može činjenicom da on nije Siniša nego Milorad i nije Karan nego Dodik, koju je sam ustanovio tokom predizborne kampanje. Dakle, kada Milorad ne govori nema potrebe da Siniša naprazno otvara usta. Pravilo ostaje na snazi i nakon ekspresne inauguracije u Narodnoj skupštini RS. I malo je vjerovatno da će se Karan ikada umoriti od otvaranja usta dok Dodik govori. Uloga Dodikovog avatara mu svakako neće pomoći kao alibi kada se jednog dana budu svodili računi za posljedice takve politike. Teško da će mu tada pomoći opravdanje tipa: „samo sam otvarao usta“. Isto bi u svoju odbranu mogao upotrijebiti i sudija Ustavnog suda BiH, Marin Vukoja, ako se potvrdi da je on zaista na fotografiji sa koncerta u Širokom Brijegu, koja je postala viralna.
Interesantno i Vukoja ćuti, a na fotografiji se ne vidi da li je samo „otvarao usta“. Vjerovatno računa na vremenski kovitlac koji u BiH od fašiste preko noći napravi antifašistu.
Foru je davno patentirao nekadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Suočen s činjenicom da je na jednom skupu početkom devedesetih pjevao nešto slično današnjem Tompsonovom repertoaru, Mesić je izjavio „Nisam pjevao ustaške, samo sam otvarao usta“! Bilo je to prije nego što je postao ikona mnogim samoproglašenim „antifašistima“ u BiH. I šta mu je bilo teško, i Milo Đukanović je od Miloševićeve desne ruke i „oslobodioca srpskog Dubrovnika“, postao zadnja uzdanica „antifašizma“ na Balkanu. Bar za mnoge od onih koji su zaogrnuti šinjelom „antifašističkih“ aktivista, za razliku od nekih političara, digli glas protiv Tompsonove fašističke manifestacije u Hercegovini i zatražili zabranu njegovog ulaska u ovu državu. I uredu, ovakva inicijativa jeste za svaku pohvalu i institucije države bi je trebalo ozbiljno uobziriti i potražiti mehanizme kako da se sramota, poput ove, u Širokom Brijegu, više ne bi bila moguća. Nažalost, opet je riječ o ispraznoj formi, bez suštine, jer Tompsonov koncert je samo vrhunac (nadati se da jeste) svakodnevne manifestacije fašizma ili bolje rečeno svih profašističkih derivata u ovom društvu. U to svakako spada, ili tome vodi i insistiranja na etničkim ekskluzivitetima u multietničkoj državi, negiranje genocida, veličanje osuđenih ratnih zločinaca. Relativizacija zločina po matrici: „a šta su oni nama radili“.
Izjava banjalučkog gradonačelnika Draška Stanivukovića da “BiH mora pokazati da nema mjesta za fašizam”, bila bi za svaku pohvalu, ali pod uslovom da je prethodno bar prekrečio murale sa likovima osuđenih ratnih zločinaca po Banjaluci. Ili da prethodno bar pročita presudu za genocid u Srebrenici, pošto je kao što jedom reče u to vrijeme, „bio mali“, pa ne zna šta je bilo. Isto važi i za druge pozicione i opozicione političare iz RS, bez obzira na „uzrast“.
Oni koji su nakon Tompsonovog koncerta glasno progovorili, nisu čak ni usta otvarali kada je u avgustu 2024. godine, nadomak Mostara otkriven spomenik sa natpisom „Za dom spremni“. Riječ je o spomeniku poginulim komandantu HOS-a Blažu Kraljeviću i njegovim saborcima, čije je podizanje sufinansirao grad Mostar. Otvaranju su prisustvovali Dragan Čović predsjednik HDZ-a BiH, ali i federalni ministar Nedžad Lokmić član „ljevičarskog“, „antifašističkog SDP-a BiH.
On je tada rekao da „Borba generala Kraljevića i njegovih saboraca treba da bude simbol življenja u Bosni i Hercegovini“.
Istina Blaž Kraljević je formalno bio pod komandom Armije BiH, a to ga nije spriječilo da pod ustaškim obilježjima i pozdravom „Za dom spremni“, zagovara cjelovitu BiH, ali unutar obnovljene NDH-„do Drine“. Pripadnici HOS-a pod Kraljevićevom komandom utemeljili su zloglasne kazamate za Srbe u Vojnoj bolnici u Mostaru i Dretelju. Isti taj Dretelj je kasnije postao mučilište i za hercegovačke Bošnjake, samo su stražari promijenili oznake na rukavima.
Očito, „antifašizam“ u BiH je vrlo selektivan.
To pogotovo važi u situaciji kada bi insistiranje na njemu moglo dovesti u pitanje opstanak vladajuće koalicije na federalnom, ali i na državnom nivou, ili ne daj bože da se SDP/SNSD „socijaldemokrati“, zbog tamo nekih ustaških pozdrava i veličanja fašizma, zamjere glavnom koalicionom partneru Draganu Čoviću. Istom onome čije se ćutanje o manifestacijama fašizma najglasnije čuje.
Kolumne „Žuta minuta” su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls