Ovo je i definitivan kraj svijeta uspostavljenog nakon pobjede nad fašizmom 1945. i svakako signal konačne beznačajnosti Ujedinjenih nacija, koje se više ni po čemu ne razlikuju od vlastite preteče, Lige naroda.
Piše: Dragan Markovina
Nismo s kaubojskom akcijom hapšenja venecuelanskog predsjednika Madura vidjeli ništa novo. U krajnjoj liniji, svakako je stvar bitno manje brutalna i, barem za sada, manje pogubna, nego što je bila s likvidacijom Allendea i uvođenjem Pinochetove diktature u Čileu. Sve s neoliberalnim ekonomskim modelom koji je tada eksperimentalno uveden, da bi se od osamdesetih, preko Reagana i Margareth Thatcher proširio SAD-om i Velikom Britanijom, a onda s padom Berlinskog zida i čitavom Europom. Štoviše, ne bi bilo pretjerano reći kako je ono što je nasilu provedeno u Čileu, zapravo, dovelo do odumiranja socijalne države na Zapadu, a samim tim i do duboke krize socijaldemokracije koja još traje. I koja je dovela do migracije glasača ljevice iz radničke klase, prema krajnjoj desnici. O tome je točno pisao Didier Eribon u svojoj knjizi “Povratak u Reims”, približivši široj javnosti sliku francuskog radništva iz provincije koje je godinama glasalo za komuniste, da bi danas glasali za Le Penovu.
Dakle, suštinski nismo s otmicom Madura vidjeli ništa novoga, osim što je konačno ukinut uvježban diplomatski govor koji je služio tome da se u lijepi celofan umota očito.
Isto tako, istina je i da ne gledamo prvi put kršenje međunarodnog prava, niti nasilje moćnije države nad manjom i nemoćnijom. Međutim, ono što jeste novo je to da je s ovim činom, nakon što je Rusija prekršila međunarodno pravo i besramno napala Ukrajinu, pa nakon što je Izrael prekršio sva moguća međunarodna prava, pa i elementarnu ljudskost s pretvaranjem Gaze u logor smrti, SAD sada svemu tome dale i praktični legitimitet. Što će posebno doći do izražaja napadnu li Grenland.
Drugim riječima, ovo je i definitivan kraj svijeta uspostavljenog nakon pobjede nad fašizmom 1945. i svakako signal konačne beznačajnosti Ujedinjenih nacija, koje se više ni po čemu ne razlikuju od vlastite preteče, odnosno od Lige naroda, koja je nijemo ispratila klizanje svijeta u Drugi svjetski rat. Iz te perspektive i uvažavanja pravilnosti povijesnih procesa, možemo se samo nadati da će najcrnji scenarij biti izbjegnut. Ali teško je biti previše optimističan po tom pitanju.
Iz svega pak navedenog proizlaze dvije bitne stvari. Prvo je licemjerstvo manje-više najvećeg dijela najšire javnosti, od krajnje ljevice do krajnje desnice. Malo tko je ostao u svemu ovome principijelan. Odnosno, jako je mali broj ljudi koji će jednako osuditi agresiju Rusije na Ukrajinu, iživljavanje Izraela nad Gazom i upad američke vojske u Venecuelu. Najveći postotak ljudi cinično u jednoj stvari pronalazi opravdanja koja u drugom ili trećem slučaju ne prihvaćaju. Pa tako isti ljudi koji su zamjerali otkazivanje ruskih umjetnika, traže bespogovorno otkazivanje izraelskih. Isti ljudi koji su na braniku demokracije i prava Ukrajine na vlastiti put, traže sada opravdanja u Madurovoj krađi izbora, da ne bi morali osuditi SAD i možemo ovako vrtjeti još puno paralela.
Ono što želim reći jeste to da smo postali iznimno licemjerni i neosjetljivi i da je to idealan koktel za novi sukob svjetskih razmjera. Uostalom, evidentno je i da je samo pitanje momenta u kojem će Kina napasti Tajvan.
I u svemu tome, svom licemjerstvu Europske unije unatoč, jedino se još unutar čak i ovakve Europske unije, ideja suštinske demokracije održava na životu. Činjenica je i da u njoj ona visi o samoj niti i o licemjerstvu političkog vodstva EU, pa i vrlo mogućem izboru ekstremnih desničara u nacionalnim državama koje bi rasturile ideju EU kao takve i uopće prosvjetiteljskog nasljeđa kao takvog. Ali to jeste doista jedini prostor u kojem postoji nekakvo pravo na opozicijsko mišljenje, koje ne vodi u zatvor, egzil ili smrt.
Stoga je apsolutno nevjerovatno da ljudi koji više od svega poštuju i konzumiraju pravo na slobodno mišljenje i slobodnu riječ, jednako strastveno ratuju protiv europske ideje, kao i svi diktatori i autokrati u svijetu. Uspiju li svi zajedno u toj nakani, doista nas čeka ponavljanje 1941, u nekom novom obliku.