Ilustracija
Kada je u pitanju odvraćanje od kriminala, težina kazne daleko je manje važna od toga da li je ona brza i izvjesna. Ovo važi i za odrasle, ali je razlika naročito izražena kod tinejdžera zbog njihove veće impulsivnosti
Piše: Jennifer Doleac
Nakon što je američki predsjednik Donald Tramp proglasio “vanredno stanje zbog kriminala” u Vašingtonu – ukazujući na “lutajuće rulje divlje omladine” – njegova administracija je predstavila zakona za reformu policijskog rada i krivičnog pravosuđa u okrugu, između ostalog i tako što bi se mladima izricale strože kazne. Predstavnički dom je potom usvojio zakone kojima bi se sudijama ograničila mogućnost da maloljetnicima izriču blaže kazne i omogućilo da se čak i djeci od 14 godina sudi kao odraslima.
Optimalna “granica punoljetstva” u krivičnom pravosuđu dugo je bio predmet žestoke debate, i to ne samo u Sjedinjenim Državama. Širom svijeta, uključujući Australiju i Ujedinjeno Kraljevstvo, donosioci odluka se suočavaju sa pitanjem koliko strogo treba kažnjavati mlade prestupnike. Da li su duže kazne za “maloljetničku delinkvenciju” zaista neophodne da bi se građani osjećali bezbjedno?
Kriminal je, u suštini, “igra mladih”, jer su prestupima najskloniji tinejdžeri i ljudi u dvadesetim godinama. Ipak, mladost se u sudnici obično tretira kao olakšavajuća okolnost. Sudije nerado mlade ljude šalju u zatvor na duže periode, jer znaju da su adolescenti često impulsivni i, pošto im se mozak još uvijek razvija, nisu u mogućnosti da procijene dugoročne posljedice svojih postupaka. Šesnaestogodišnjak koji danas ukrade automobil, za pet do deset godina može postati odgovoran radnik i roditelj. Ali, ako tog tinejdžera osude na nekoliko godina zatvora, ta jedna pogrešna odluka može mu uništiti život i pretvoriti se u trajni hendikep.
To nas dovodi do teških, čak egzistencijalnih pitanja: da li su tinejdžeri dovoljno odgovorni za svoje postupke da bi zaslužili kazne kao odrasli? A ako strogo kažnjavanje nije opravdano, znači li to da ostatak društva jednostavno mora da živi s njihovim prestupničkim ponašanjem?
Ova pitanja, međutim, promašuju suštinu. Opsežna istraživanja pokazuju da je kada je u pitanju odvraćanje od kriminala, težina kazne – dužina zatvorske kazne – daleko manje važna od toga da li je kazna brza i izvjesna. Ovo važi i za odrasle, ali je razlika posebno izražena kod adolescenata, s obzirom na njihovu povećanu impulsivnost i loše prosuđivanje. Za petnaestogodišnjaka koji razmišlja da li da učestvuje u provali, sama pomisao na to da će odmah snositi posljedice, ma koliko one bile blage, može djelovati odvraćajuće. Nasuprot tome, nejasna i malo vjerovatna prijetnja da bi jednog dana mogao završiti u zatvoru vjerovatno neće imati veliki uticaj.
U ovom trenutku je nejasna, malo vjerovatna prijetnja zatvorom jednako efikasno odvraćanje kao i u većini jurisdikcija, jer su stope riješenih slučajeva – udio prijavljenih zločina koje policija zapravo riješi – veoma niske. U SAD, manje od polovine nasilnih zločina rezultira hapšenjem. Kada je riječ o imovinskim djelima, stopa riješenih slučajeva je bliža 15%. Drugim riječima, u velikoj većini slučajeva, počinioci se ne suočavaju ni sa kakvom kaznom.
Umjesto da raspravljamo o tome koliko dugo bi djeca trebalo da ostanu iza rešetaka, trebalo bi da se fokusiramo na to da povećamo vjerovatnoću da će uopšte biti pozvana na odgovornost. Policijskim upravama treba obezbijediti resurse i podsticaje da brže rješavaju veći broj slučajeva, umjesto da ih stimulišu da obave nekoliko “spektakularnih hapšenja”. Isto tako, sudovi bi trebalo da obezbijede da posljedice – bilo da su u pitanju novčane kazne, rad u zajednici ili kratki boravci u pritvoru – uslijede brzo, čak i nakon relativno manjih prekršaja. Ono što je važno za odvraćanje od kriminala jeste da kazne budu brze i predvidive, a ne drakonske.
Odvraćanje je, međutim, samo dio priče. Mladi takođe moraju dobiti alate koji će im pomoći da donose bolje odluke – bilo prije nego što naprave prestup, bilo nakon što odsluže kaznu. I ovdje dokazi jasno ukazuju na pravi put. Programi zasnovani na kognitivno-bihejvioralnoj terapiji (KBT) dosljedno pokazuju da pomažu adolescentima da uspore, kontrolišu emocije, razmisle o posljedicama svojih postupaka i donesu promišljene odluke. Te su vještine ključne ne samo za smanjenje kriminala među mladima, već i za njihovo sazrevanje u odgovorne odrasle osobe.
KBT nije čarobni štapić, ali pouzdano smanjuje nasilno ponašanje – za oko 40%. Nažalost, umjesto da se KBT programi prošire i spriječe impulzivne odluke koje štete drugima, donosioci politika i dalje preusmjeravaju pažnju i resurse ka zakonima o strožim kaznama.
Debata o kaznama za mlade neće nestati. Ali takve rasprave skreću pažnju sa onoga što zaista djeluje. Dokazi su ubjedljivi: ako želimo da smanjimo kriminal i podržimo mlade ljude, trebalo bi da trošimo manje vremena na rasprave o “ispravnoj” dužini kazne, a više o tome da krivični sistem funkcioniše predvidivo i efikasno, i da se proširi pristup KBT programima. Kritičari bi mogli reći da je ovaj pristup “blag prema kriminalu”. Ali šta bi prema njemu moglo biti blaže od sistema u kojem većina prestupa prolazi bez kazne?
Brza, predvidiva kazna i KBT neće spriječiti svakog mladog čovjeka da počini nasilno djelo, i ponekad zatvor jeste jedini način da se zajednica zaštiti. Ipak, zatvor je skup – za porodice, društvo i poreske obveznike. Trebalo bi ga koristiti što štedljivije.
Autorka je izvršna potpredsjednica za krivično pravosuđe u organizaciji Arnold Ventures; u pripremi je njega knjiga “The Science of Second Chances: A Revolution in Criminal Justice”, (Henry Holt and Co., 2026)
Project Syndicate, 2025. /Prevod: N. R., Vijesti.me