Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Zamislite grad u kojem su radijatori hladni, a korisnici gradskog grijanja cvokoću i uredno plaćaju račune. Grad, u kojem građani izađu na „protest“ da traže – poskupljenje vode. I gdje je obaloutvrdu odnijela rijeka, a budžet pojela maca. I gdje se, koliko sutra, ulice mogu pretvoriti u ogromnu divlju deponiju. Što se već dešavalo.
Piše: Milkica Milojević
Ne morate zamišljati. Taj grad je Banjaluka. U tom gradu kvadrat stana košta 5.000 KM, a 50.000 birača je glasalo za gradonačelnika, koji im je priuštio sve ovo. I još mnogo toga.
I šta? Pa ništa. Banjalučani su, očigledno, odustali sami od sebe. Pa frustracije liječe sarkastičnim šalama na sopstveni račun, po portalima i društvenim mrežama. To je početak i kraj njihove pobune.
A gradonačelnik? Gradonačelnik je očajan, ne spava i ne jede, samo razmišlja o ostavci? Ma kakvi! Gradonačelnik je nasmijan, okružen buketom mladih saradnica i uvijek spreman – za slikanje. A la presidente.
Dobro, ponekad je i namršten: kad mu bezobrazna novinarka postavi nezgodno pitanje, kad mu odbornici stanu na crtu, ili kad naleti na kakvog bezumnika, koji se ne divi njegovom liku i djelu.
Inače je nasmijan. I uvijek ima odgovor.
Obećao je da će izjednačiti prava djece koja pohađaju javne i privatne vrtiće. Kako? Lako: poskupiš javne vrtiće za jedno 50 odsto, pa će biti skupi, isto kao i privatni.
A kako sagraditi obećani most? Jednostavno: uzmeš kredit. Ali, već je bio kredit za taj most, pa su pare otišle na drugu stranu? Eh, čudna mi čuda: uzmeš kredit na kredit.
Šta ćemo sa dugom stare Toplane, stigao na izvršenje kredit koji nije otplaćen? Ništa. Nema para.
A drvoredi, čuvene aleje banjalučke? Kad dune jači vjetar, ogromna stara stabla iz doba Austrougarske padaju pored glava birača? Nek padaju, i lišće pada, i snijeg pada kad zazimi, pa ga niko ne čisti. Trošak je to. Nema para.
Šta s parkinzima? Parkiranje se naplaćuje, grad je oteo čak i parkirna mjesta oko zgrada, a sve to nije po zakonu. Rekao Ustavni sud. Odgovor: mora se, valja napuniti gradsku kasu. Jer, pogađate, para nema.
Ispostavilo se da para nema ni za povećanje plate vaspitačima u javnim vrtićima. Vaspitači su štrajkovali, zatvorili su vrtiće, izazvali vanredno stanje … Gradonačelnik je riješio stvar. Umjesto 20 odsto povišice „za posve“ dao im je 16,6 odsto na tri mjeseca. I još neke sitnice. Pa se slikao, kao spasilac.
A kad su ga, na vanrednoj sjednici Skupštine grada, pitali šta sa deponijom otpada u Ramićima: da grad plati, ili da ponudi zamjensko zemljište? Ništa od toga, grad nema ni zemlje ni para. Nek Kaja uzme tu deponiju, kad je već zapeo.
Dobro, ta je kriza riješena, u posljednjem trenutku: odlukom Vrhovnog suda RS zaustavljeno je izvršenje. Privremeno.
Puna šaka brade! To privremeno će, znajući sporost sudova, potrajati… bar do idućih redovnih izbora za predsjednika Republike. Gradonačelniku dosta.
Gradonačelniku je grad ionako dosadio. I sad mu služi samo kao platforma za predsjedničku kampanju.
Zato je stvorio pokret, koji će utušiti stranku što ga je stvorila.
Zato u vanrednim situacijama kasni na vanredne sjednice Skupštine grada, jer ima pametnija posla.
Zato je grad prepustio drugarima iz škole, koje je okupio u gradskoj vlasti. Pa nek se igraju grada.
Samo još da progura tender od 35 miliona KM, za vrlo modernu blistavu javnu rasvjetu, koja će prosvijetliti Banjaluku, pa bog da ga vidi.
Tu je nešto zapelo, jogune se odbornici SNSD i satelita im, a oni imaju većinu. I Tužilaštvo se umiješalo. Nije jasno, kako grad koji „nema para“ ni za šta, ima 35 miliona da ih gurne hrvatskom gigantu „Končaru“. A nema para da tu istu rasvjetu domaćim izvođačima plati 14 miliona.
Gradonačelnik ima odgovor i na to.
-Nećemo tih 35 miliona platiti odjednom, nego polako, u ratama, na 15 godina – reče gradonačelnik u stilu dobrog domaćina, koji na lizing kupuje „mercedes“, dok mu kuća prokišnjava.
A ko će to da plati? Pa građani. Oni za to i služe: da glasaju i plaćuju. Šta nije jasno?
Nismo ni spomenuli čuvenu „saobraćajnu revoluciju“, koja je, vele skeptici, stvorila neviđene gužve. Ni gradski prevoz, što funkcioniše na originalan, u Evropi neviđen način: dođeš na stanicu, pomoliš se bogu, pa čekaš autobus dok ne dođe. Ako dođe.
I to s prevozom spada u kategoriju „nema para“. Grad koji nema para je podijelio besplatne autobuske karte penzionerima, pa „zaboravio“ da plati obećane subvencije prevoznicima. A prevoznici, privatnici, „razliku“ naplaćuju od koga, ako ne od građana. Tako što kasne, propuštaju polaske, pa svu krivicu svaljuju na saobraćajnu revoluciju. Koju hejtaju, kad im je to zgodno.
Neki stariji Banjalučni tvrde da je gradski prevoz prije 50 godina bio solidniji nego danas. Zlobnici.
I na kraju, čemu sve ovo pisanje? Pa da vas podsjetimo, čestiti Banjalučani, da će (opet) biti izbori. Pa vi vidite…
Kolumne „Crveni karton” su dio serije „Impuls semafor“.
Autor: Impuls