Ilustracija Jelena Žilić
Šestog oktobra širom svijeta obilježen je Svjetski dan staništa, a u Bosni i Hercegovini taj 6. oktobar bio je kao svaki drugi sumorni ponedjeljak.
Piše: Jelena Jevđenić
Tema ovogodišnjeg Dana staništa je bila „odgovor na urbane krize“. Istaknuta je važnost dobro planiranih gradova, efikasne infrastrukture, pristupa osnovnim uslugama, ekološka održivost kroz zelene površine, čist vazduh i efikasno upravljanje otpadom.
Ako ne čuvamo prirodu jer nam je daleko od očiju, daleko od srca, onda bismo trebali bar gradove urediti tako da su dostojni življenja u njima.
Ali, ne.
Bar ne u BiH.
Stvarna slika je da je življenje u gradu postalo jednako življenje u zagađenju.
Banja Luka je istaknuti primjer ove tvrdnje.
Polako već dolazi sezona zagađenog vazduha kojeg udišemo sve do marta, aprila.
I odvoz otpada je na staklenim nogama dok se par glava ne dogovore koliko kome, iako im se redovno na račune slijeva novac građana za te usluge.
Na Vrbas smo navikli da je pun fekalija i da otpadne neprečišćene vode teku kroz centar grada.
Više od trideset godina Banjaluka nema urbanistički plan. Umjesto toga imala je više regulacionih planova, izmjena i nakaradne gradnje.
To je rezultiralo ekspanzijom stambenih i poslovnih zgrada koje se širi se poput kuge, a sve u najužoj zoni grada.
Kvadrati rastu, ali samo kao cijene, ne kao životni prostor i komfor. Ne kao ambijent. Investitore baš i ne zanima kako ćete živjeti u stanu koji je kao pao s neba, uguran u neki mali kutak naselja.
Ako ste mislili da je luksuz stan na trgu grada, nije. Luksuz je kada oko svog doma imate zelenilo i drveće. Kada imate dovoljno svjetla i pogled koji ne gleda u spavaću sobu nekog stana preko puta vašeg ili u zid. Prostor van stana je jednako bitan za humano i zdravo življenje.
Poprilično izbetonirana Banjaluka već godinama, ne samo da je izgubila estetiku grada i simbole, jednako je postala i neatraktivna za koliko toliko udoban život. Neplanska gradnja i ustupci profitu umjesto interesu javnosti doprinijeli su takvom stanju grada, nekada ponosnog naziva ljepotice na Vrbasu.
Neplanskoj gradnji, pored ustupaka investitorima bilo koje vlasti u Banjaluci, doprinijelo je i to što nema urbanistički plan.
Trenutno je aktuelan novi Nacrt urbanističkog plana za Banjaluku, koji već pet godina nije usvojen.
A u njemu je uvršteno preko 30 regulacionih planova usvojenih zadnje tri godine, čije izmjene nisu bile u skladu s važećim planom višeg reda, kažu stručnjaci, tako da u Banjaluci regulacioni planovi dođu kao osnova urbanističkom planu, što je van svake pameti. A do sada neviđeno struci.
Posebno zanimljive u Nacrtu su prenamjene površina u korist stambeno-poslovnih zona, dok se zeleni, sportski i javni prostori čak smanjuju. Iako pompezno gradske vlasti najavljuju budućnost Banjaluke kao zeleni grad.
Banjaluka je nekada bila zeleni grad, danas je betonski grad.
Tvrdim da ovaj grad sebi ne može više da priušti ni jedno posječeno drvo, al bojim se da će se sječa nemilosrdno nastaviti. S urbanističkim planom, ili bez njega.
Zatvorena sa sve četiri strane svijeta u betonske blokove bez drveća i zelenih površina je budućnost koju niko ne želi. Samo oni zatvoreni u svom balonu ne vide da je neiscrpno eksploatisanje prirode ugrozilo i ljudska staništa.
Ali nije samo Banjaluka za kuditi, skoro svi gradovi Bosne i Hercegovine imaju iste paterne „razvoja“. Zajedničko svima im je neodgovorno i korumpirano rukovodstvo, nebriga za građane i lični interes pojedinca.
Bilo na lokalnom, enitetskom ili državnom nivou.
Nekome nikne zgrada ispod prozora, nekome nelegalno rudare ugalj ispred kuće, nekome otvaraju kamenolom iznad kuće, prave divlje deponije…
Bila urbana ili ruralna, staništa građana Bosne i Hercegovine, kao po službenoj dužnosti, bivaju uzurpirana nekakvim investicijama.
Onih investitora što donose prosperitet Bosni i Hercegovini preko trideset godina, a nikako da nam stigne.
Kolumne „Zeleni talas” su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls