Prašuma Perućica; Foto: Wikimedia
„Zaštita prašuma nije samo pitanje očuvanja biodiverziteta – to je i pitanje odgovornosti prema budućim generacijama, klimatskoj otpornosti i međunarodnim obavezama koje BiH ima kao potpisnica brojnih ekoloških konvencija“.
Piše: Jelena Jevđenić
Prašume su jedni od najvrjednijih ekosisitema u kojima obitava veliki broj biljnih i životinjskih vrsta, čisti izvori i vodotoci. Kako u njima nije bilo djelovanja čovjeka, prašume su i jedne od rijetkih predjela bez zagađenja.
Ove šume apsorbuju ogromne količine ugljen-dioksida. Prašume Dinarida, uključujući Lom i Perućicu, imaju izuzetno visoku zapreminu žive drvne mase i mrtvog drveta, što ih čini najvećim skladištima ugljenika u Evropi.
Centar za životnu sredinu iz Banjaluke izradio je publikaciju “Naše prašume – Pregled prašuma Bosne i Hercegovine sa analizom pravnog okvira za zaštitu” koja je rezultat rada stručnjaka i istraživača prašuma, te pruža sveobuhvatan pregled prašuma u BiH i analizira pravni okvir njihove zaštite. Sutra, 15. septembra, od 11 časova na Šumarskom fakultetu u Banjaluci održaće se predavanja i razgovor sa stručnjacima na temu prašuma.
Bosna i Hercegovina ima čak 12 prašuma, ali samo tri uživaju kompletnu zaštitu u skladu sa zakonima o zaštiti prirode.
Strogi rezervati prašume, Janj, Lom i Perućica koja je unutar nacionalnog parka Sutjeska, spadaju među jedina Zakonom o zaštiti prirode zaštićena područja šuma prašumskog tipa.
Posebno se izdvaja Janj, koja je 2021. godine uvrštena na UNESCO listu svjetske baštine.
Aleksandra-Anja Dragomirović, potpredsjednica Centra za životnu sredinu za Impuls navodi da zaštita ovih vrijednih ekosistema treba da se unaprijedi.
„Kada u javnosti govorimo o zaštićenim područjima primarno mislimo na područja zaštićena u skladu sa zakonima o zaštiti prirode. Ali ipak pored te zaštite postoje i drugi sektori koji upravljaju prirodnim resursima koji kroz svoje akte štite određena prirodna dobra. Tako je i u slučaju zakona o šumama gdje je ostavljena mogućnost upravljača da određene dijelove šume zaštiti – tako imamo na kraju kroz mehanizam zaštite prirode zaštićene 3 prašume, a ostale su zaštićene u skladu sa zakonima o šumama. Moramo napomenuti da su i prašume zaštićene kroz Zakon o zaštiti prirode prvobitno bile zaštićene kroz šumarske mehanizme. Tako da su ta dva svijeta upravljanja i zaštite prirode kod nas neraskidivo povezana, samo na žalost u našem društvu zaštita i očuvanje prirode, pa i istraživanje iste nije na listi prioriteta. Tu trebamo raditi na unaprjeđenju“, ističe Dragomirović.
Nina Kreševljaković iz Aarhus centra u Bosni i Hercegovini navodi da su prašume u BiH koje nemaju formalno-pravni status, koji bi im osigurao najviši stepen očuvanja, u riziku.
„Odsustvo adekvatne zaštite ima više negativnih posljedica. Prije svega, ove prašume su izložene riziku od komercijalne eksploatacije, ilegalne sječe, fragmentacije staništa, kao i utjecaja infrastrukturnih projekata. Budući da se radi o rijetkim, biološki izuzetno vrijednim ekosistemima, svaki zahvat može imati nepovratne posljedice po njihovu strukturu, biodiverzitet i sposobnost prirodne regeneracije. Također, nedostatak formalne zaštite otežava provođenje monitoring aktivnosti, naučnih istraživanja i uključivanje lokalnih zajednica u očuvanje ovih područja. Potrebno je hitno pokrenuti institucionalne korake kako bi se sve preostale prašume stavile pod odgovarajući režim zaštite, u skladu sa međunarodnim standardima i obavezama koje BiH ima u okviru konvencija o zaštiti prirode“, ističe ona.
Prašuma Janj; Foto: Impuls
Kako su prašume jedni od bitnijih ekosistema koji čuvaju zdravu životnu sredinu i pomažu u ublažavanju klimatskih promjena, nevjerovatna je činjenica da Bosna i Hercegovina nije zaštitila sve prašume.
Kreševljaković smatra da Bosna i Hercegovina može da zaštiti sve prašume, ali to zahtijeva jasan institucionalni, zakonodavni i politički angažman. Iako postoje zakoni koji omogućavaju zaštitu prirodnih dobara, njihova primjena u praksi je često ograničena. Manjak strateškog planiranja, koordinacije i političke volje dodatno usporava proces proglašavanja novih zaštićenih područja i sprovođenje mjera očuvanja.
„Prvi korak bi bio formalno prepoznavanje svih postojećih prašuma kao prirodnih dobara od posebnog značaja, te njihovo proglašenje zaštićenim područjima u skladu sa važećim zakonima o zaštiti prirode na entitetskom i kantonalnom nivou. Ključni koraci uključuju klasifikaciju i kartiranje svih prašuma, izradu i usvajanje planova zaštite, međuinstitucionalnu saradnju, finansijsku podršku i međunarodnu pomoć, te uključivanje lokalnih zajednica jer je dugoročna zaštita moguća samo ako su lokalni stanovnici partneri u procesu, kroz održivo korištenje resursa, edukaciju i zapošljavanje u zaštiti prirode. Zaštita prašuma nije samo pitanje očuvanja biodiverziteta – to je i pitanje odgovornosti prema budućim generacijama, klimatskoj otpornosti i međunarodnim obavezama koje BiH ima kao potpisnica brojnih ekoloških konvencija“, objašnjava ona.
Nina Kreševljaković
Dragomirović upozorava da se ne bismo trebali nadati brzom pomaku u zaštiti.
„Zakoni vrlo jasno propisuju šta su preduslovi za zaštitu. Moguće jeste, ali trend iz prethodnih decenija je takav da je teško očekivati radikalne promjene. Zaštita se dešava, ali presporo. A tek nakon zaštite kreće posao – to je tek tema za sebe. Ko, kako i sa kojim sredstvima da upravlja i brine o zaštićenim područjima“, napominje ona.
„U kontekstu povećanja zaštićenih područja, zaštita prašuma bi direktno doprinijela ostvarenju ciljeva koje je BiH preuzela kroz međunarodne sporazume, poput Globalnog okvira za biodiverzitet (Kunming-Montreal), koji predviđa da se do 2030. godine najmanje 30% kopnenih područja stavi pod neki oblik zaštite“, zaključuje Kreševljaković.
Bosna i Hercegovina možda ima i više od 12 prašuma
Podatak iz publikacije “Naše prašume – Pregled prašuma Bosne i Hercegovine sa analizom pravnog okvira za zaštitu” govori da u BiH postoji još kompleksa koji bi mogli da se klasifikuju kao prašume.
Dragomirović potvrđuje da su stručnjaci sigurni da naša država ima još prašuma.
„Mi smo u publikaciji objavili samo one istražene, za koje imamo i dokaze a ne samo pretpostavke. Radićemo na tome da opišemo još neke. Savakako područje Grmeča je veoma interesantno. Posebno je interesantno što mnoga naša šumska područja liče na prašume – posebno ako uzmemo definicije EU komisije“, ističe ona i dodaje da postoje određene istraživačke metode kojima bi se trebalo kontinuirano pratiti stanje ili istraživati nove prašume.
Aleksandra-Anja Dragomirović
Ograničena istraživanja
Praćenje razvoja prašuma za nauku je od velike važnosti za razumijevanje prirodnih procesa, a posebno zbog praćenja procesa klimatskih promjena.
„Kako je istraživanje u BiH na nivou entuzijazma pojedinaca, a ne kao rezultat jednog organizovanog sistema, tako se ogledi postavljaju kroz projekte, naučni rad za potrebe doktorata i slično. Idealno bi bilo da imamo ozbiljan institut za šumarstvo koji bi bio zadužen za postavljanje ogleda i praćenje stanja na istim. Nažalost, nakon raspada Jugoslavije ovi i slični sistemi se raspadaju i usitnjavaju, prate administrativnu podjelu unutar BiH i u tim uslovima gdje je politika prije nauke teško je očekivati kvalitetne i strateške rezultate. Naravno i finansiranje tako nečeg – kao i uvijek je bolno pitanje. To nam je potpuno jasno iz činjenice da BiH kao jedna od zemalja jako bogatih očuvanom, neizmjenjenom prirodom, bogatim biodiverzitetom, i dalje ima jedva 4% zaštićene teritorije. Opet je problem na mogućnostima jedne slabe ekonomije kao što je naša i jednog društva sa mnogo drugih problema da se okrene strateški i opredijeli za zaštitu prirode. Priroda je i dalje prije resursna baza nego mjesto zdravog opstanka“, naglašava Dragomirović.
Kreševljaković dodaje da u Bosni i Hercegovini ne postoje kontinuirana, sistemska i državom koordinirana istraživanja prašumskih rezervata na način kako bi to bilo primjereno značaju i osjetljivosti tih ekosistema. Uspostava nacionalnog programa za monitoring prašuma i drugih vrijednih šumskih ekosistema trebala bi biti prioritet, kako bi se omogućilo donošenje odluka temeljenih na naučnim podacima.
„Istraživanja se uglavnom provode povremeno, kroz projekte koje iniciraju univerziteti, istraživačke institucije, nevladine organizacije ili međunarodni partneri. U nekim slučajevima, pojedini šumski inženjeri, biolozi i ekolozi s lokalnih univerziteta sprovode terenske studije u saradnji s šumarskim preduzećima ili parkovima prirode, ali to nije dovoljno da bi se govorilo o dugoročnom i sveobuhvatnom monitoringu stanja prašuma. Također, nedostatak kadrovskih i finansijskih resursa često ograničava domet tih aktivnosti“, ističe ona.
Prašuma Lom; Foto: KrajinaTour
Dvanaest bosanskohercegovačkih prašuma, Bobija, Crni vrh, Dubička gora, Golija, Janj, Lom, Mačen do, Malovčića dolina, Perućica, Plješevica, Ravna Vala, Trstionica, su dom za životinje poput vukova, medvjeda, divljih koza, srndaća, lisica, veprova i kuna, kao i orlovi, sokolovi, tetrijebi, kosovi, jarebice… Najzastupljenija su stabla bukve i jele, bijelog i crnog bora, hrasta, javora, brijesta, jasena, smreke. Perućica je najveća i među posljednjim sačuvanim prašumama u Evropi, a u njoj je registrovano više od 170 vrsta grmlja i drveća, od kojih su neka stara i po 300 godina. Procjenjuje se da je Perućica stara 20.000 godina.
Upravljanje zaštićenih prašuma
„Prašume spadaju u rezervate, i tu je upravljanje po nekim aspektima i najlakše. Posjeta nema ili su ograničene, gradnje nema, infrastrukture nema, sadržaja nema. Priroda je ta koja brine, a mi samo posmatramo i ostavljamo joj prostor da radi svoj posao. Ipak i ova minimalna zaštita ima svoje obaveze u istraživanju, izvještavanju, čuvanju, obilježavanju i sl. Opet dolazimo do finansija, prihod izostaje ili je jako mali, a troškovi postoje. Upravljači se često pitaju šta je njihova uloga i šta je smisao svega. Entuzijazam se takođe može potrošiti“, zaključuje Dragomirović.