Nekontrolisano crpljenje podzemnih voda i klimatske promjene značajno su isušile kontinente u protekle 22 godine, a u 101 državi je zabilježeno odlivanje slatke vode u okean, pokazuju istraživanja.
Kontinenti su od 2002. izgubili toliko vode da su u ukupnom doprinosu globalnom porastu nivoa mora pretekli topljenje ledenog pokrivača, otkriva nova studija.
Skoro 70 odsto ovog gubitka potiče od nekontrolisanog crpljenja podzemnih voda, kojim se uklanja voda iz dubokih vodonosnih slojeva i na kraju je prenosi u okean, ustanovili su istraživači.
Zajedno sa rastućim stopama isparavanja uslijed klimatskih promjena, to je dovelo do brzog spajanja „žarišta“ isušivanja u četiri „megazone“ suše, navode naučnici.
„Veoma je malo mesta koja se danas ne isušuju. Pratim to već 20 godina i stanje je sve gore i gore“, rekao je za Lajv sajens (Live Science) koautor studije Džej Familjeti, profesor na Školi održivog razvoja Univerziteta Arizona.
Da bi izmjerili isušivanje kontinenata, istraživači su koristili podatke sa satelita koji reaguju na male promjene mase na Zemlji. Gravitaciono privlačenje povlači satelite nadole kada područje dobije vodenu masu, a vraća ih u početnu orbitu kada se voda izgubi. Rezolucija na terenu je oko 25 kilometara, što je dovoljno da se otkriju male promjene na regionalnom nivou, kaže Familjeti.
Žarišta suše su obično regije sa velikim vodonosnim slojevima koje su ljudi decenijama intenzivno eksploatisali, što znači da imaju visoke stope gubitka vode. Ta mjesta uključuju Sjevernokinesku ravnicu, sjeverozapadnu Indiju i Centralnu dolinu Kalifornije, koje su izgubile ogromne količine vode uslijed ljudske aktivnosti i isparavanja.
Voda koja se izvlači iz podzemnih slojeva onda ili ulazi u rijeke koje se ulivaju u okean, ili isparava i ponovo pada kao kiša nad okeanom — što na kraju podiže nivo mora.
Novi nalazi, objavljeni 25. jula u časopisu Sajens advenses (Science Advances), pokazuju da žarišta suše brzo rastu i da se mnoga od njih spajaju. „Južna Azija je odličan primjer. Oko Himalaja je nekada bilo četiri ili pet žarišta. Sada se sve stopilo u jednu ogromnu cjelinu“, kaže Familjeti.
Autori studije nazvali su ova kontinentalna područja „megazonama suše“. Identifikovali su još tri takve oblasti širom svijeta, sve na sjevernoj hemisferi.
Karta koja prikazuje zalihe slatke vode po državama u periodu od 2003. do 2024. godine. Države obilježene tamnocrvenom bojom najbrže se isušuju, dok su države prikazane plavom bojom one koje postaju vlažnije
Jednu koja obuhvata Aljasku, sjever Kanade i sjever Rusije, drugu koja se prostire preko zapadne Evrope, i treću koja obuhvata jugozapad Sjeverne Amerike i Centralnu Ameriku. Zone suše rastu toliko brzo da je to „kao neka buđ ili virus koji se širi pejzažom“, slikovito opisuje Familjeti.
Nije jasno zašto na južnoj hemisferi nema megazona suše, ali istraživači misle da je to nekako povezano sa rekordnim El Ninjo fenomenom prije više od 10 godina. „Postoji ta promjena u stopi sušenja i širenju ekstrema koja se desila oko 2014. godine“, navodi profesor.
Čini se da su žarišta suše prešla sa većine u južnoj hemisferi na većinu u sjevernoj hemisferi tokom globalnog prelaska sa jakog La Ninja fenomena na najjači El Ninjo ikada zabilježen, između 2011. i 2014. godine.
Najvažniji prirodni resurs
Sušenje u Aljasci, Kanadi i Rusiji uglavnom je uzrokovano topljenjem permafrosta i leda, dok je u zapadnoj Evropi posljedica suše, kaže Familjeti. Jugozapad SAD-a je bio suv i prije nego što su ljudi počeli da crpe podzemne vode, ali se sada to proširilo na Meksiko i Centralnu Ameriku.
U svijetu, samo tropski pojas postaje vlažniji, što je takođe posljedica globalnog zagrijavanja.
Foto: Impuls
Istraživači su utvrdili da je u 101 državi – u kojima živi 75 odsto svjetske populacije – u protekle 22 godine zabilježen gubitak slatke vode.
„Podzemne vode postaju najvažniji prirodni resurs u ovim sušnim dijelovima svijeta“, ističe Familjeti.
Posljedice su veoma ozbiljne, jer isušivanje kontinenata utiče na proizvodnju hrane, biodiverzitet, prirodne katastrofe, nivo mora i način života. Kako nastavljamo da zagrijavamo planetu, biće potrebno sve više podzemnih voda za navodnjavanje usijeva i opstanak stanovništva, što će primorati ljude da buše sve dublje u vodonosne slojeve, uz velike troškove.
„Posljedice su toliko dalekosežne. Trenutne mjere upravljanja vodom moraju se hitno preispitati“, ističe vodeći autor studije Hrišikeš Čandanpurkar, naučnik sa Univerziteta Arizona, u imejlu za Lajv sajens (Live Science).
Gubitak podzemnih voda ne može se poništiti, ali promjene u korišćenju vode, kao što je ukidanje poplavnog navodnjavanja, mogu u velikoj mjeri da pomognu da se ublaži stopa klimatskih promjena, kaže Familjeti.
„Već vidimo šta se dešava ako ništa ne promijenimo“, dodaje profesor. Na primjer, požari postaju sve intenzivniji i češći, što je direktna posljedica gubitka vode i viših temperatura. Mnogi regioni takođe doživljavaju nestašicu vode, a nivo mora porastao je za devet centimetara u posljednjih25 godina.
„Ne moramo prestati da radimo sve. Samo moramo raditi što efikasnije možemo“, zaključuje Familjeti.