Ilustracija Jelena Žilić
U moru problema s kojima se suočava Milorad Dodik jedan djeluje nerješivo – odlučnost američke administracije da ga kroz pojačavanje sankcija potpuno izoluje što bi značilo stavljanje tačke na njegovu političku karijeru.
U poređenju s tom činjenicom Dodikova javna proslava pobjede Donalda Trampa na američkim predsjedničkim izborima bi izgledala jadno, da nije presmiješno.
Piše: Miljan Kovač
Nema sumnje da je Dodik toga svjestan, jer on je i do sada pokazao da sve što radi, koliko god bizarno izgledalo, radi planski i dobro sračunato. Čak i u ovako prilično bezizlaznoj situaciji. Igrokaz priređen ispred Palate u čast Trampove pobjede, naravno nije poruka novoizabranom američkom predsjedniku, već isključivo pokušaj utjehe pristalica, koje bi shvativši da brod nasukan na američku santu tone, mogle početi stihijski da napuštaju olupinu.
Utjehe za njega svakako nema u Trampovom povratku na vlast, jer bi bilo iluzorno očekivati da će se američka politika prema Bosni i Hercegovini za naredne četiri godine drastično promijeniti. Realno teško je očekivati da će u te čitiri godine koliko će trajati Trampov mandat BiH i biti u ikakvom fokusu nove administracije, što znači da će se nesmetano nastaviti s provođenjem aktuelnih politika. Uostalom Tramp je na vlasti bio i prije četiri godine, pa šta se to značajno po pitanju odnosa prema ovoj zemlji promijenilo? Apsolutno ništa. Ali kratko pamćenje dobro dođe domaćim političkim manipulatorima da malo “ohrabre” glasačke mašinerije. Istina i čuda se dešavaju. Često nemaju veze s logikom.
Ipak kako ništa ne prepušta slučaju Dodik je za svaki slučaj krenuo u obračun sa onim koji bi prvi mogli pobjeći sa broda koji tone – (ne)vjernim koalicionim partnerima. Ovih dana na udaru su Stevandićeva Ujedinjena Srpska i DEMOS Nedjeljka Čubrilovića. Ranije je uništio DNS, pa podijelio Socijaliste…
Pa ako već ništa ne može popraviti po pitanju svog položaja spolja, on je odlučio da to radi iznutra. Realno upravo su mu dugogodišnji koalicioni partneri i jedina stvarna politička opasnost, koja bi u sebi mogla vidjeti alternativu neprikosnovenom gospodaru ovog entiteta.
Kada je već o alternativi riječ, logično bi bilo pitati: A šta je sa opozicijom?
Legenda kaže da je takva pojava posljednji put viđena u toku predizborne kampanje pred protekle lokalne izbore. Oda tada im se gubi svaki ozbiljniji trag i glas.
Neki pričaju da se opozicija ovih dana, na kratko, pojavila u Domu naroda Parlamentarne Skupštine BiH. Ali, stiče se utisak da je sve to u domenu urbane legende. Da zaista postoji kao ozbiljan faktor, opozicija bi u proteklih mjesec dana od katastrofalnog poraza na izborima, ozbiljno radila na konsolidaciji svojih redova i pružanju otpora nakaradnom režimu, koji se s Dodikom na čelu, u velikoj mjeri i njihovom krivicom, pretvara u jednopartijski sistem.
Ovakva sudbina nekadašnjeg opozicionog bloka, rezultat je dva ključna faktora – nepostojanja bilo kakvog ideološkog otklona od Dodikove politike i sujete lidera opozicionih strančica, koji se godinama više bore oko “liderstva” nad opozicijom nego oko smjene korumpirane vlasti.
Nada “opozicije” da će taj posao uraditi neko drugi umjesto njih, ima za posljedicu njenu potpunu nemoć. I koliko god bio izvjestan konačan obračun ne samo američke administracije nego i zapadnih saveznika sa Dodikovim režimom i njegovo uklanjanje s političke scene, ovakva opozicija nema se čemu nadati. Pogotovo ne da će postati zamjena aktuelnoj vlasti.
Da ne bi bilo zabune, pod pojmom opozicija se ne nalazi ime: Draško Stanivuković. Uostalom neko ko je na vlasti ne može istovremeno biti i opozicija. Sa neskrivenim političkim ambicijama, nije isključeno i da će biti nešto više od gradonačelnika. S obzirom na političku “zrelost” koja ovdje vlada, možda i zamjena Dodiku, ali alternativa svakako ne.
Zna to i Dodik, isto kao što zna da nije on Amerikancima rekao “NE”, nego oni njemu jer je zaigrao igru koju nije smio i tako završio svoju misiju. A rado bi opet bio “dašak svježeg vjetra”, samo kada bi mu malo dunuli u jedra.
To je ono što Stanivuković ne razumije. To pokazuje i kroz svoje naivne ispade “u duhu našeg naroda”. Posljednji u nizu je reakcija na Dodikove čestitke Trampu i isticanje američke zastave na predsjedničkoj Palati, uz opasku da je to udar na “naše dostojanstvo”, jer se podiže zastava “onima od kojih smo preživjeli bomardovanje, koji su nas stavili na crne liste..”
Kakvo je bombarodvanje Stanivuković preživio, nije jasno, ali je jasno da mnogo toga ne razumije. Pa njemu za napomenu: Na crnim listama je Dodik, a ne “mi”, ni Republika Srpska ni “on”. A teško da će ikada i biti.
Kolumne „Žuta minuta”, su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls