Ilustracija Jelena Žilić
Šta će se to desiti poslije 2. maja? Sa neskrivenim strahom, i od onog što bi „moglo biti“, ali i da ih neko ne čuje šta pitaju, ovako mi se juče obratilo par dragih prijatelja. Onih sa kojima Dodik „ne želi ni vazduh da dijeli“.
Piše: Miljan Kovač
Ništa više od toga ne treba znati o stanju stvari u teritoriji pod njegovom šapom, pa da se shvati u šta je režim Milorada Dodika pretvorio ovaj entitet, u neizvjesnost i strah, uz nesebičnu pomoć partnera iz drugog entiteta, i čitavu Bosnu i Hercegovinu.
Tog 2. maja Generalna skupština Ujedinjenih nacija trebalo bi da razmatra prijedlog Rezolucije o genocidu u Srebrenici.
A po Dodiku, toga dana „Situacija će se dramatično promijeniti“. U izjavi koju je uredno prenio RTRS Dodik dodaje: „Mi ne želimo da sa Bošnjacima dijelimo vazduh, a kamo li druge vrijednost“.
Vi kako hoćete, ali ja ne vidim veliku razliku između ovakve izjave i natpisa iz Drugog svjetskog rata na područjima pod kontrolom nacista/fašista, kojima se jasno stavljalo do znanja s kim „čista rasa“ ne želi da diše isti vazduh…
Među najbrojnijim žrtvama tog zla bili su upravo pripadnici srpskog naroda, ovoga istog iza koga se Dodik skriva i koga uporno stavlja na pogrešnu stranu istorije (i budućnosti).
I sve to, navodno jer neko Srbe pokušava proglasiti „genocidnim narodom“ i to tako što će u UN usvojiti Rezoluciju o genocidu…
Istina je ipak, sasvim drugačija. Ni jedna presuda Međunarodnog suda za ratne zločine, kojom su određena lica, visoki ratni komandanti i funkcioneri RS osuđeni za genocid u Srebrenici, ne osuđuju za to djelo Srbe, Srbiju, pa ni Republiku Srpsku. Ni u jednom dokumentu se ne pominje niti je ko ozbiljan pokušao čitavom narodu nalijepiti etiketu počinioca genocida. Ne treba previše truda da se dođe do prijedloga i najnovije rezolucije oko koje se tolika prašina digla, da se pročita i uvjeri, da se takva kvalifikacija apsolutno ni u jednom dijelu ne pominje.
Neće onda biti teško shvatiti da srpski narod niko ne etiketira genocidnim kako to radi Milorad Dodik, koji ga od te etikete navodno brani. (Isti onaj Dodik koji je prije nego se „dramatično promijenio“ imao hrabrosti još 2007. godine javno priznati taj genocid).
Onda valjda neće biti teško ni shvatiti i da to ne radi zbog brige o narodu, već zbog brige isključivo o samom sebi.
U situaciji u kojoj je za blizu dvije decenije vladavine doveo sam sebe, ali i RS na čijem je čelu, izložen do sada najozbiljnijim pritiskom međunarodne zajednice predvođene Sjedinjenim državama. I treba li po enti put ponoviti da se pod tim pritiskom nije našao ni zbog zalaganja za RS, za položaj srpskog naroda… zbog bilo čega drugog već zbog istorijskih razmjera kriminala i korupcije proizvedenih pod vlašću nad kojom on ima neprikosnovenu kontrolu…
Prijedlog Rezolucije, Miloradu Dodiku je, u ovom trenutku došao kao slamka spasa (doduše slamčica) ali vrlo opasna… On tu slamčicu koristi na najmorbidniji mogući način koji se kreće od vrijeđanja žrtava i manipulacijom porodica žrtava (i srpskih i bošnjačkih) što se moglo čuti na nedavno održanom mitingu u Banjaluci do pozivanja na mržnju i konflikte…
Sreća u nesreći je što Dodik nema nikakvu snagu i nikave kapacitete da mržnju koju nemilice sije materijalizuje u neko veće zlo. Na kraju krajeva, sreća je što je Bosna i Hercegovina bar geografski evropska država, na samoj granici EU i što je kao takva pod budnom pažnjom zapadnog svijeta. Kada se tome dodaju i sve prisutnije NATO trupe u BiH jasno je da previše razloga za strah nema. Ali jasno je i da je to sve premalo da bi se ljudi, pogotovo oni s kojim Dodik ne bi disao „isti vazduh“ osjećali spokojno. I ne odnosi se to samo na pripadnike jednog naroda, nego na sve koji ne misle isto kao Dodik. Ili ne misle bar kao Draško Stanivuković, nekada popularni opozicionar koji se dramatično promijenio. Otvoreno podržavajući Dodikov nedavno održani miting protiv Rezolucije o genocidu, Stanivuković se i otvoreno stavio ne samo u Dodikovu službu, u kojoj je, prema mnogim pokazateljima već odavno stekao status kadeta, već se otvoreno stavio i u ulogu pomoćnog sijača mržnje.
On je istovremeno zajedno sa svim Dodikovim saradnicima, medijskim propagandistima sa tzv. javnog servisa RTRS, raznoraznim „patriotskim“ udruženjima saučesnik u širenju mržnje i potencijalni saučesnik u zlu koje Dodik priziva.
Mnogo je ipak indikatora koji govore da je sijačima zla odzvonilo, i da upravo njihovi suludi potezi označavaju i brzi politički kraj.
Kada do toga dođe, mnogi će se vaditi na neznanje, naivnost, glupost..
Ali „Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego što je zlo“, napisao je odavno Dietrich Bonhoeffer, svjedok i žrtva nacističkog zla. I gluposti.
Ovdašnjoj „gluposti“ odavno plaćamo preveliki ceh.
Kolumne „Žuta minuta”, su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls