Foto: A24
Reditelj Jonathan Glazer kaže da je za svoj film o koncentracionom logoru Auschwitz posudio tehnike iz reality TV-a, sa skrivenom ekipom i fiksnim kamerama. Njegov, za Oscara nominirani film The Zone of Interest ne prikazuje užase masovnih ubistava. Umjesto toga, fokusira se na porodicu koja živi u susjedstvu – zapovjednika logora Rudolfa Hössa, njegovu suprugu Hedwig i njihovo petero djece.
Höss je vodio Auschwitz između 1940. i 1943. i koristio je otrovni insekticid Ciklon B kako bi ubijao zatvorenike. Procjenjuje se da je ubijeno njih 1,1 milion, od kojih su milion bili Židovi. Za to vrijeme, samo nekoliko metara dalje, Hössova porodica uživala je u svojoj prostranoj kući, obilju hrane i njegovanom vrtu – odvojenom od kampa betonskim zidom. Film je snimljen u blizini mjesta u Auschwitzu, a Glazer umjesto prikazivanja ubistava u filmu nagovještava strašne događaje unutar logora.
Moguće je da su logoraši mogli čuti porodicu Höss u svom vrtu
Čujemo prigušene krike, pucnjeve i buku mašina, dok se u nebo vije dim iz krematorija. Porodica nastavlja dalje kao da se ništa ne događa, a Glazer koristi tehniku „fly on the wall“ kako bi snimao glumce. “Fraza koju sam stalno koristio bila je ‘Veliki brat u nacističkoj kući'”, kaže.
Reality TV emisije poput Big Brothera snimale su ljude bez vidljive snimateljske ekipe, ali sa sudionicima koji su cijelo vrijeme bili promatrani. “Ideja o prisluškivanju i nadgledanju činila se kao način da se prikaže drama – iako drame nema”, kaže Glazer za BBC. “To je bio način kao da se čini da ste kući s njima.”
Odbacio je konvencionalne metode snimanja, “gdje se kamera veže za jednog glumca dok se u filmu prikazuju krupni planovi…to bi prema riječima Glazera bio pogrešan pristup”.
Snimljen uz prirodno svjetlo, film se često čini poput dokumentarca. Film je nominiran za pet Oscara, uključujući i za najbolji film, plus nominaciju u devet Bafta kategorija. Prošle godine osvojio je Grand Prix na filmskom festivalu u Cannesu.
Hedwig Höss krade odjeću i šminku od židovskih zatvorenika
Kadrovi glumaca snimljeni su u kući nedaleko od one originalne, u kojoj je živjela porodica Höss. Redatelj je koristio 10 kamera na daljinsko upravljanje, dok su on i ekipa gledali iz obližnjeg bunkera.
U pravu je kad kaže da “nema drame”. Jednoličan porodični život nije zapanjujući u onom konvencionalnom smislu. “Nema udobnosti“, kaže Glazer i dodaje „nema smiješnih, toplih trenutaka.“ Vidimo Hedwig kako dovodi prijatelje na kafu i neugodna je prema svojim kućnim pomoćnicama, dok se djeca igraju na spratu.
U međuvremenu, Höss je u svojoj radnoj sobi, razmatra dizajn učinkovitijeg krematorija za ubijanje što je više moguće ljudi. Jukstapozicija je namjerno šokantna.
“Moramo vidjeti sve to odjednom, kako bi se osjećali kao da smo u toj kući s njima”, kazao je Glazer.
Tako u jednoj sceni možemo vidjeti Hedwig, koja sebe naziva “Kraljicom Auschwitza”, kako tiho ulazi u svoju spavaću sobu kako bi isprobala bundu uzetu od židovskog zatvorenika. U džepu pronalazi jarkocrveni karmin koji stavlja na svoje usne.
Friedel kaže da je Höss utjelovio “mrak” u isto vrijeme dok je bio “otac, obična, ponekad dosadna osoba”
Christian Friedel pristao je glumiti Hössa uprkos tome što je ranije odbijao nacističke uloge, uključujući Adolfa Hitlera.
“Vrlo često postoje klišeji o nacistima – brutalna zla”, kaže. Više mu se sviđao Glazerov pristup. “Meni ima smisla promijeniti perspektivu, kao gledanje kroz prozor i promatranje tih likova. Zanimalo me, kako je glumiti na taj način?
“Jonathan nam je rekao: ‘Molim vas, nemojte glumiti. Budite’.”
Sandra Hüller, koja glumi Hedwig, puna je hvale za Glazerove metode snimanja. “Bilo je to stvarno sjajno učiniti – za mene je to lično bila luksuzna situacija”, kaže ona.
Snimanje filmova ponekad može biti “pomalo dosadno” – čekanje može značiti da “gubite energiju”.
Hüller, koja je nominirana za Oscara za najbolju glumicu za Anatomy of Fall, kaže da su fiksne kamere i nedostatak ekipe značili da su mogli snimati duge scene “bez tehničkog prekida”. “Osjećati da imamo svo vrijeme ovoga svijeta… da nam je bilo dopušteno pogriješiti”, kaže ona. “Voljela bih da se mnogi projekti mogu snimati na ovaj način.” Većina kritika za film bila je pozitivna, a Peter Bradshaw iz The Guardiana je kazao kako se filmom “banalnost zla povlači u oštar fokus”.
Glazer, koji je Židov, naravno je svjestan da su o Auschwitzu snimljeni i drugi filmovi, poput nagrađivanog Schindlerova lista, Sophie's Choice i Saulov sin.No, on se osjetio povezanim sa romanom Martina Amisa The Zone of Interest koji je adaptirao.
“Njegova knjiga pronašla je perspektivu koja se činila stvarno izvanrednom”, kaže ovaj redatelj. Nije želio prikazati nacističku brutalnost jer su nam se slike Auschwitza iz dokumentaraca, fotografija i filmova već “urezale u glavu”.
Ali to ne znači da je publika pošteđena od užasa logora.
Hedwig Höss, koju igra Sandra Hüller, svojoj bebi pokazuje cvijeće, nekoliko metara od mjesta na kojem se izvršavaju masovna ubistva
Glazer, koji je ranije režirao fimove Under the Skin i Sexy Beast, znao je da će “zvuk prenijeti neprestanu grozotu koja se događa – izvan vidokruga, ali uvijek prisutnu”. Dizajner zvuka Johnnie Burn obavio je “mjesece pedantnog istraživanja”.
“Projekt smo gledali kao dva filma: jedan koji vidite, nalik porodičnoj drami ili Big Brotheru; i jedan koji samo čujete, dolazi s druge strane zida – prava priča”, kaže.
Zvuk koji je najteže reproducirati bilo je “sveprisutno, mehaničko zujanje logorskih mašina – mučan podsjetnik na radionice i peć krematorija”. Imao je i nezavidan zadatak rekreirati kako bi zatvorenici logora mogli zvučati.
“Uvjerljivo uhvatiti zvuk vriska na kraju nečijeg života samo je po sebi izazovno”, kaže on.
Muzika Mice Levija pojavljuje se u određenim trenucima filma, uključujući početak, s crnim ekranom i mjuzikom u centru pažnje. Izaziva različite reakcije.
“Neki ljudi to smatraju to prilično miroljubivim, tajanstvenim – drugi pak stvarno alarmantnim”, objašnjava Burn. Hollywood Reporter opisuje muziku kao “duboki neljudski zvuk, poput urlanja sotonskog mijeha”, dok Variety piše da je “krajnje jeziva”.
Levi to naziva “svojevrsnim upitnikom – nema namjeru da razvija emocionalnu podršku narativa likova”.
Drugi ključni dio filma je sama kuća – Höss ju je uzeo od poljske porodice i preuredio.
Scenograf Chris Oddy želio ju je rekreirati u Auschwitzu, ali mu nije bilo dozvoljeno. Područje je UNESCO-va svjetska baština, tako da se ništa ne smije raditi ili graditi unutar zone isključenja od 500 metara.
Uprkos tome, Glazer je uspio snimiti svoj film u tom području, koje su nacisti zvali Zona interesa. Memorijal i muzej za Auschwitz-Birkenau objašnjava da se to odnosilo na područje oko Auschwitza kojim je upravljao SS.
Kako bi spriječili zatvorenike u kontaktu s vanjskim svijetom i eliminirali svjedoke njihovih zločina, Nijemci su s tog područja nasilno protjerali oko 9.000 stanovnika.Izvorna kuća je još uvijek tamo, a u njoj živi jedna porodica. Ali sada ne izgleda više dovoljno “novo” da bi se mogla smatrati kao Hössova rezidencija tokom Drugog svjetskog rata.
“Poprilično smo se sprijateljili s porodicom koja tamo živi”, dodaje Oddy, koji ih je posjetio oko šest puta tokom svog istraživanja.
Uspio je pronaći napuštenu zgradu oko 200 metara od izvorne kuće, koju je ekipa koristila.
Nakon četiri i pol mjeseca ponovnog žbukanja, uređenja i nabave namještaja i biljaka, morao je ugraditi fiksne kamere. “Samo sam izbrojao koliko rupa moram napraviti”, kaže.
Glazer zaključuje da njegov film “gleda u mračne uglove ljudskih sposobnosti”, te je aktualan i danas. “Mislim da je ono što je u ovom filmu ono što činimo jedni drugima kao ljudska bića”, kaže on.
“Druge vidimo kao manje od sebe, drugačije od sebe. Nekako, korak po korak, to vodi do zvjerstva. Radi se o inherentnom nasilju u nama – i kako trebamo evoluirati iz tog stanja.”
federalna.ba/BBC