Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Mediji u Republici Srpskoj ovih dana su se masovno bavili “iznošenjem porodičnih prilika”, zaboravljajući, kukala im majka, da je to krivično djelo! Čak i oni koji se furaju da su nezavisni ili da su “žestoka opozicija”, izvještavali su, ushićeno, o jednom rođendanu. Porodičnoj svetkovini, dakle.
Piše: Milkica Milojević
Košarkaški klub “Igokea”, čedo Prve Porodice u Republici Srpskoj, proslavilo je 50. rođendan. U velikom stilu, međunarodnim košarkaškim turnirom u Nacionalnom teniskom centru. Sve utakmice, plus glamurozno otvaranje i zatvaranje, direktno je prenosila Televizija.
Ono, postoji osnovana sumnja da smo mi, čestiti građani, na ovaj ili onaj način, platili igraonicu za to porodično slavlje, a možda i tortu i svjećice, ali šta fali! Nije nam prvi put.
Uostalom, kad Sin direktor najavljuje i obznanjuje, kad Kćerka, majka i preduzetnica, prodaje ulaznice, kad Zet organizuje, a Otac Stvoritelj igra lopte, kako se ne diviti toj porodičnoj slozi, u duhu našeg naroda! Pa nek košta šta košta!
Počelo je idilično. Dan prije početka petodnevnog rođendanskog slavlja stiže srećna vijest: Zaova Kćerkina je postala direktorica Pedagoškog zavoda Republike Srpske. I to je u duhu našeg naroda. Nije zaova dugme!
Utom počeše pristizati visoki gosti iz daleka. Zatvarali su naše ulice, da njihovi gosti s mirom prođu i na rođendan dođu. Ali, šta fali. Čemu, uostalom, služe te ulice, osim da ih prvaci narodni zatvaraju kako im se ćefne. U duhu našeg naroda.
Pa je naša policija sprovodila rođendance, što se ono kaže pod pratnjom, sve sa rotacijama i sirenama. Neka, neka, nije rođendan svaki dan.
Pa se autobus sa rođendacima parkirao na po trotoara u centru Banjaluke. Ali, ne mari. Ionako je Gradonačelnik zvani Simbioza zapeo da parking bude besplatan i svima dostupan.
U cijelom tom kalamburu uznosite Banjalučane je zažuljala samo jedna jedina stvar: šta taj seoski klub traži u Banjaluci!
Ali, nisu Banjalučani u pravu. Nije to seoski klub, iako mu je sjedište u selu Aleksandrovac kod Laktaša. To je porodični klub Prve Porodice, simbol i ponos Republike Srpske, garant njenog opstanka!
Ono, istina, taj je klub nekad davno bio seoski i zvao se Potkozarje. Od osnivanja 1973. pa sve do “druge polovine devedesetih” KK “Potkozarje” Aleksandrovac je bio “nižerazredni Vratnik” na moćnoj jugoslovenskoj košarkaškoj sceni.
A onda se desilo čudo.
Kako lijepo piše na zvaničnom sajtu kuba, “od druge polovine devedesetih počinje novo poglavlje”, jer tada “klub dobija novo ime – Igokea.”
Ali, biće da klub tada nije dobio samo novo ime, nego i nove vlasnike. Socijalističko opštenarodno “Potkozarje”, postalo je privatna, porodična “Igokea”.
Prije kluba, postojala je firma „Igokea“. Osnovana je 1991. i registrovana za proizvodnju tapaciranog namještaja, a godinu kasnije, ratne 1992. godine, djelatnost joj je proširena na trgovinu naftom, cigaretama, alkoholom… Osnivači firme su bili Milorad Dodik i brat mu Goran.
Kako je prije mnogo godina potvrdio sam Otac Stvoritelj, ime firme i košrakaškog kluba je akronim, od imena njegove djece: Igora i Gorice, koju su zvali Kea.
Eto, ako je nekog poznavaoca porodičnih prilika zbunila činjenica da “Igokea” slavi 50. rođendan, i da je, shodno tome, njen Otac, još kao 15-godišnji osnovac, osnovao košarkaški klub i nazvao ga po svojoj nerođenoj djeci – i to smo riješili. Za zbunjozu je kriv onaj neugledni seoski klub, seljačkog imena “Potkozarje”.
Bilo je na petodnevnom porodičnom rođendanskom slavlju atrakcija raznih. Prvo, ulaznice. Cijena prava sitnica, 20 KM. Nije to baš u duhu našeg naroda, ali jest zgodna inovacija. Kao ono na svadbama: mojne mi šerpe i pegle, nego kovertu, brate. Znači, dođeš mi na rođendan, ne treba poklon, daš cvaju i to je to.
Onda, zaigrao je Dodik! Koji Dodik, pitaće se vrli pitac neki: ima ih u ovoj priči sijaset. Pa Milorad, predsjednik nam Republike i iskusni košarkaš.
Prvo je pucao slobodne. Sve promašio.
Onda igrao u timu veterana “Igokee”, ali se ni tu, izgleda, nije proslavio. Pa je skromno izjavio: “dovoljno je što sam se pojavio”.
Ono jest.
Na kraju je “odjavljujući” rođendanski turnir, uskliknuo: “Živjela Srbija! Živjela Rusija!”
U duhu našeg naroda.
Ali, ima u ovoj našoj idiličnoj Republici Srpskoj i nenarodnih elemenata, koji stalno nešto zapitkuju i rovare, jer im ništa nije sveto, pa ni porodica i rođendan porodični.
Tako su se neki smutljivci, eto, prisjetili, da je u Nacionalni teniski centar, onaj što je bio rođendanska igraonica, usred korona krize utucano 1,7 miliona narodnih para. Pa se ispostavilo da je to prava sitnica, jer je, nema tome nekoliko mjeseci, utucano još 50 miliona narodnih maraka u izgradnju “teniskog kompleksa”, sve sa pokretnim tribinama, za potrebe famoznog turnira “Srpska open”.
Igraonica za rođendansko slavlje “Igokee” je, ako su nenarodni elementi dobro skontali, nekakva kombinacija spomentua dva investiciona poduhvata, plus još neki dodatni radovi. A možda i nije, vrag će ga znati!
Pa je, eto, da ne bi bilo zbunjoze, kao ono sa “Potkozarjem” i “Igokeom”, Dario Sandić, advokat banjalučki i aktivista, presavio tabak i poslao nekoliko pitanja na nadležnu adresu.
Pitao je Dario Gradsku upravu Banjaluka: ima li objekat, na kojem je održan rođendanski turnir, upotrebnu dozvolu?
Pa je pitao: da li je Grad Banjaluka spomenuti objekat, izgrađen našim novcem, iznajmio besplatno, ili uz nakandu?
Pa je pitao: da li je Grad vlasnik montažnih tribina, i ako jeste, ima li nekog ugovora o iznajmljivanju istih?
Pa je pitao: da li su ulaznice za rođendanski turnir ovjerene od strane Poreske uprave RS, što će reći, je li plaćen porez na iste?
E sad, da li će vast narodna, odgovoriti na ova pitanja nenarodnog elementa? Ili će se, u duhu našeg naroda, praviti blesava? Do sledećeg rođendana ili neke slične svetkovine porodične.
Kolumne „Crveni karton”, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)