Ilustracija Jelena Žilić
Svi ste vjerujem čuli vic o ona dva veseljaka što su nosili namještaj na deseti sprat pa na devetom radosno konstatovali da je preostao još jedan, a odmah potom i zaključili da su promašili zgradu. Pa vic nije više aktuelan otkako je opozicija iz Republike Srpske promašila i grad i državu.
piše: Miljan Kovač
Dok ovdje caruju kriminal, korupcija, kronizam, dok vlast pokušava ugasiti slobodu medija i uopšte slobodu javne riječi, naši vrli opozicionari su prisustvovali masovnom (kontra)mitingu podrške predsjedniku susjedne države, pa sa sobom poveli i svoje pristalice. Valjda vođeni „drevnom“ mudrošću, koja kaže: Ako želiš uspjeh u politici pronađi što veću masu okupljenog naroda i stani joj na čelu, oni stadoše pred pristalice Aleksandra Vučića u Beogradu. Nije bilo dosta što su promašili čitavu zgradu (državu) nego su na tom skupu stali tik uz Milorada Dodika, čiji režim navodno ruše u Banjaluci i protiv čije politike bi, valjda, trebali protestovati. Ali kome je više do viceva. Nije više aktualna ni stara mozgalica kako vuka, kupus, i srnu, prevesti čamcem s jedne na drugu obalu rijeke, a da jedno drugo ne pojedu – naši umni političari davno su prekucali igricu i mase svojih pristalica i bez čamca preveli preko vode, žedne naravno.
Istine radi treba reći da samo jedan opozicionar iz RS nije bio na Vučićevom, kontramitingu, već na mitingu protiv vlasti srbijanskog autokrate koji je održan dan poslije, ali bolje Nebojšu Vukanovića i ne pitati za motive ovakvog izbora strana u političkim podjelama susjedne Srbije.
Bez sumnje čuli bi sage o „nacionalnoj izdaji“, „kosovskom zavjetu“, „lazarevoj kletvi“, a kome je sada do guslanja uz škripave strune.
Ne znam da li je Milorad Dodik samozadovoljno Vučiću nekidan u Beogradu ispalio: kada budeš imao ovakvu opoziciju, javi se! Svakako imao je itekako razloga da pokaže ovakvo zadovoljstvo, pa sumnjam, da ga, stari hvaldžija nije i iskoristio.
A ima se čime i pohvaliti. U samo par dana sastao se sa među svojim glasačkim tijelom omiljena cara. Pravo sa kremaljske udobne stolice na beogradski kanabe (doduše pokislu binu, ali to sada nije važno), i to okružen svojim „najljućim“ političkim protivnicima kao Guliver među liliputancima. Bolje poređenje je ipak kao kišni čovjek među pokislim opozicionarima, u kišnom Beogradu tog ukiseljenog kontramitinga.
Na stranu to što bi opskurni car sa Crvenog trga u vremenima kada je zbog agresije na Ukrajinu blokiran od čitavog demokratskog svijeta rado ugostio i šefa restorana u Bundestagu, ali gost je gost.
I sve je tu jasno, osim kako to Milorad Dodik može sa sred Crvenog trga gurati prst u oko čitavom Zapadu, a da istovremeno izostane svaka ozbiljna reakcija najmoćnijih država koje tri decenije vedre i oblače u Bosni i Hercegovini!? (Par saopštenja, izražavanja zabrinutosti, nisu ni vrijedni spomena).
Jedini logičan odgovor je da za takve postupke upravo od tih moćnih administracija ima „zeleno svjetlo“. Možda Dodik igra ulogu (nečijeg) „goluba pismonoše“, koji leti i važnu poruku nosa na relaciji Brisel/Vašington – Moskva-Beograd!? Drugog objašnjenja nema, jer moćni Zapad je sa političke scene u trenu uklanjao mnogo jače igrače, za mnogo manji „prekršaj“ od ovog koji čini provincijsi knez iz Bakinaca. Osim toga pitanje je i kakva je korist od Dodikovog (navodnog) savezništva s Moskvom za Bosnu i Hercegovinu, pa i samu Republiku Srpsku? Gdje su te investicije, krediti, donacije iz Rusije? Nema ih, ili su u poređenju sa finansijskim injekcijama sa zapada minorne.
Koliko god to bilo dosadno ponavljati, nikada nije na odmet podsjetiti se ko je te davne 1998. godine ustoličen u Banjaluci uz obostranu saglasnost (ili inicijativu) režima Slobodana Miloševića i „zapadnih saveznika“.
Vratimo se, dakle na mozgalicu s početka priče: Koga će Vučić, Miloševićev nasljednik, prevesti malim čamcem žedna preko Vrbasa, sve uz saglasnost „zapadnih saveznika“? Neka ostane za razmišljanje. Poređenje sa likovima iz mozgalice sa početka priče ne bi bilo primjereno.
Kolumne „Žuta minuta”, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH.
Autor: Impuls