Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Danas je Međunarodni dan zajedničkog života u miru. Da je sreće i pameti bio bi to praznik nad praznicima. Ali nije. Nije to u duhu našeg naroda. Nije taj mir isplativ: ne donosi ni profit, ni lajkove, ni glasove na izborima. I tako je, usred zemlje koja dobro pamti rat, mir gurnut na marginu.
Piše: Milkica Milojević
Istina, teško je o miru besjediti dok u Ukrajini, takoreći u našem komšiluku, bjesni rat. Ali, teško je biti čovjek, a ne saosjećati sa patnjama ukrajinskog naroda.
Kakav je to mir, kad se susjedna Srbija, usred mira, masovno „razoružava“, po nalogu vrhovnog komandanta Aleksandra Vučića. I to tek nakon što je tim oružjem, za dva dana, pobijeno 17 ljudskih duša, od čega osmoro školske djece.
Ali, kakvi bismo bili ljudi kad ne bismo žalili djecu, mladiće i djevojke ubijene u Beogradu i Mladenovcu. I kad se ne bismo zapitali iz kakvog su to sjemena nikli, jednako mladi, zločinci koji su ih pobili.
Kako mir propovijedati i zajednički život slaviti, u zemlji Bosni i Hercegovini, u kojoj političari decenijama prizivaju rat? Jer im se može! Ali, ko je tim političarima dao moć i ko im aplaudira, dok nas sistematski truju, zavađaju i pljačkaju? Zar zajednički život u miru u Bosni i Hercegovini nije jedina nada za budućnost?
Pitanja su teška, a odgovor jasan. Upravo zbog sveprisutnog nasilja, tiranije, ubitačne i brižljivo njegovane mržnje, valja se boriti za mir. Uporno. Svim raspoloživim, mirnim, sredstvima.
Jer, ako mira nema, džaba nam avioni, kamioni, milioni, titule i blistave fotke na Instagramu.
Sve je to tačno i sve to znamo, ali se o tome ne govori. Zločinci se slave, a mir se podrazumijeva. Crne hronike su najčitanije, beslovesna politička prepucavanja su omiljena zabava, mafijaši su uzori dječacima, a starlete djevojčicama. A mir se podrazumijeva.
Društvenim mrežama bjesni verbalni rat, a mir se podrazumijeva.
Mir se podrazumijeva, jer nam je tako mekše za pod guzicu.
Hoće to u zemlji sile, nepravde, letargije i – neznanja. Jer, šta je, ustvari, mir? Znamo li odgovor na ovo jednostavno pitanje? Je li mir ono kad se ne puca, kad dobro nauljene puške miruju na tavanu, za ne daj bože, pored vreće brašna i kantice ulja, za ne daj bože. I kad potmulo ćutimo, trpeći zulum.
Biće da nije.
– Mir nije odsustvo rata: to je vrlina, stanje svijesti, dobronamjernost, povjerenje i pravda – napisao je, prije ravno 350 godina, čuveni filozof racionalista Baruh Spinoza.
A Johan Galtung, valjda najpoznatiji savremeni teoretičar mira, reče da je mir „nenasilna kreativna transformacija sukoba“.
Pod mirom se danas podrazumijeva život bez nasilja, ugroženosti, straha, život u društvu lične sigurnosti i socijalne pravde, u kome svaki pojedinac ili pojedinka ima priliku da se razvija i da doprinosi dobrobiti zajednice.
Mir nije uporno izbjegavanje svake rasprave i borbe, nije pusta žabokrečina, koja nužno vodi u entropiju i propast.
Znači, valja se boriti: bez nasilja, snagom solidarnosti, empatije, znanja, razumijevanja i poštovanja različitosti.
Boriti se, kao što se bore žene iz Janje, Bošnjakinje povratnice i Srpkinje izbjeglice, koje zajedno pjevaju, igraju i vezu mostove mira.
Boriti se, kao djevojčice i dječaci iz Kostajnice, iz Omladinskog centra „Feniks“, koji su svoj gradić pogođen zemljotresom danima raščišćavali i pomagali unesrećenim sugrađanima.
Boriti se, kao što se bore aktivistkinje u Sigurnim kućama za žene i djecu žrtve nasilja u porodici.
Boriti se, kao što se bore rijetki profesori univerziteta, koji fašiste u BiH zovu – fašistima.
Boriti se, kao što se bore oni koji pomažu migrantima, vjerujući da su svi ljudi na planeti braća i sestre.
Boriti se, kao strejt ljudi, koji se bore za prava LGBT ljudi.
Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 2017. godine utemeljila 16. maj, kao Međunarodni dan zajedničkog života u miru. Da je sreće i pameti bio bi to praznik nad praznicima. A nije.
U sreću se uzdaju samo kockari. Valja se, dakle, osloniti na pamet. I na solidarnost, empatiju, vrlinu. Na „nenasilnu kreativnu transformaciju sukoba“ u svojoj kući, avliji, fabrici, učionici.
A ko će to? Pa mi, nema ko drugi! Dakle, tri, dva jedan – krenimo!
(Kolumne „Crveni karton“, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)
Autor: Impuls