Mačke su sa ljudima već 9000 godina. Izašli smo iz špilja, a one su bili tamo s nama. Od tada su mačke ovjekovječene u umjetnosti. Oslikane su freskama, isklesane u kamenu, uklesane u drvo, izlivene u srebru, pozlaćene i iskrivljene riječima.
Prema staroj predaji, mačke su jedina stvorenja na zemlji koje na početku svijeta nije stvorio Bog. Nakon što je potop prekrio zemlju, a Noa se ukrcao na arku, plovilo su vrlo brzo preplavili, štakori su tamanili zalihe hrane. Noa je vapio za čudom, a u vidu odgovora na njegove molitve, par mačaka iskočilo je iz usta lava i lavice. Brzo su se dali na posao i potamanili sve štakore (osim para koji se izvorno ukrcao na arku). U znak zahvalnosti, Noa im je dopustio da prilikom iskrcavanja stupaju na čelu životinjske povorke – zbog toga su, sve mačke i dan danas ponosne.
U moderno doba mačke su pretvorene u ćelije filma, novinskog papira i popularne literature. Mačke su pretvorene i u plišane igračke i šepure se na svjetskoj pozornici mijaukajući o svojoj veličanstvenosti. Čini se da je naša ljubav prema svim mačjim stvarima rasla tokom vijeka. Mogli bi se zapitati, zašto mačke imaju tako veliku kulturnu pokrivenost? Uostalom, govorimo o maloj, nenametljivoj životinji s četiri noge i vitkim repom. Jednostavno se ne čini mogućim da bi se toliko mitova moglo upakirati u tako skromnu životinju. Ipak, takva je velika istina male, domaće mačke. Njezina mitologija povećala je svoju prirodnu veličinu do neprirodnih razmjera. Otkrijmo zašto.
Mačja mitologija širom svijeta
U Egiptu, prije nekih 5000 godina, mačka je bila stvorenje dualnosti. S lavljom glavom i mjesečevim očima, to je bilo dualističko božanstvo i životinja čiji je aspekt odgovarao lunarnim ciklusima reda i nereda, harmonije i neravnoteže. Ovdje je bila graciozna životinja čije je oko bilo minijaturni mjesec, čiji je osjećaj za ravnotežu bio sličan Bogu i vrhunski.
Irokeški mitovi iz Sjeverne Amerike govore o Starici Moon i njezinoj družici risu. Dok ona plete remen za glavu, simboličan za oblik mjeseca, ris strpljivo sjedi pored nje. Zatim, kada ustane da pomiješa lonac na vatri, ris nasrne na remen za glavu starice Moon i razmota ga. Dakle, kažu pripovjedači, mačka poništava mjesec, prisiljavajući ga da se promijeni iz punog u mladi, jednom mjesečno. Mjesečev ciklus i ljudski ženski ciklus usko su povezani u ovom mitu.
U kozmologiji Inka u Južnoj Americi postoji unutarnja zemlja koja se zove Mjesečeva kuća. Unutra živi velika puma. Rani Andski ljudi su na ovo stvorenje gledali kao na gospodara sunca koji je grickao mjesec, uzrokujući da se pretvorio od punog do polumjeseca. Neka plemena Indijanaca vjerovala su da velika mačka sjedi na vrhu nebesa. Je li to isti Lav kojeg vidimo u vedroj zimskoj noći?
Američki Indijanci štovali su veliku šumsku mačku nazivajući je “mekonogi brat”. Kao takva mačka je bila slavljena u umjetnosti, perli, tkanju i pjesmi. Plemenski lovac vidio je u tajnovitom mačku vještog tragača, pametnog tragača za plijenom.
U europskoj kulturi mačke su također bile važne u ranoj predaji plemenskih društava usredotočenih na zemlju. Davno prije španjolske inkvizicije u 14. vijeku, kultovi mačaka su uspjeli u Francuskoj, Njemačkoj i na Britanskim ostrvima. Hiljadu godina nakon Kleopatrine smrti, žene s Rajne sastajale su se u tajnim šumarcima i molile mačke za plodnost, ljubav i sreću.
U Skandinaviji i Njemačkoj Freya je bila boginja mačaka od koje smo naslijedili riječ petak. Tim brkatih mačaka vukla su Freyina kola po nebesima. Dok je božica Freya širila evanđelje ljubavi u Italiji i Francuskoj i kada je sumrak konačno pao na bogove iz starih vremena, Freya je prisustvovala sprovodu Baldura, mačjeg boga mladosti. Nakon obreda smrtnog prijelaza, Freya je odnijela Baldura u Valhallu.
Freyja (CC BY NC 2.0)
U Škotskoj su mačke oduvijek bile svete. Fergus, prvi kralj Škotske, imao je egipatsku krv. Legenda kaže da je njegova porodica nosila egipatsku mačku u škotsko gorje. Njegov predak koji je nosio mačku, Scota, dao je njeno ime toj zemlji. Osim toga, moto i grb Škotske još uvijek sadrže mačku. Mačka je u Škotskoj bila i životinja i ratnik. Muškarci su išli u bitku noseći mačje maske i grbove klana Cattan. Čak su i jauci gajde, kaže legenda, dolazili od borbenih mačaka.
Kada su Rimljani prvi put došli u Nizozemsku, zatekli su pleme “Ljudi mačaka” koji su živjeli na ušću Rajne. Njihov grad Cat Vicense nalazi se na starim kartama, a 1950-ih se još zvao Katwyk ili Grad mačaka.
Gospodari vremena
U raznim dijelovima svijeta, od Velike Britanije do pacifičkog ruba, u antičko i moderno doba vjerovalo se da mačke kontrolišu vrijeme. U 19. vijeku pomorska osiguravajuća društva nisu osiguravala teret bez mačke u rezidenciji.
U Engleskoj u 17. vijeku praznovjerni mornari stavili su mačku u željezni kavez. Tamo je mačka bila zatvorena sve dok nije prestala grmljavina. Ako bi za putovanja mačka pala u more, vjerovali su da će i brod uskoro završiti na dnu mora.
Mračna strana
Uz sva ta poštovanja, kulturološka razmišljanja o mačkama, mora se priznati i mračna strana njihove mitologije. Kao stvorenja dualnosti — od prvog namigivanja ljudske fascinacije mačkama — postojala je ova ne tako slatka, mračna strana mačaka.
Sveti Patrik je, kao što znamo, zabranio mačku ulazak u Irsku, ali nije bio prvi koji je to učinio. Za vrijeme inkvizicije mačke su bile sve samo ne popularne. Spaljene su zajedno sa svojim familijarama, vješticama. Jadna životinja i nesretna vještica krenule su putem vatre.
“Ljubavni napitak” Evelyn De Morgan: vještica s poznatom crnom mačkom pod nogama. ( Javna domena )
Dakle, što su uzgajivači mačaka radili tokom sljedećih tri stotine godina? Ponovno su stvorili mačku, koristeći svoju preaktivnu maštu.
Stoga lažne mačke imaju mnoga imena – Kabouterje, Colfy i Goblin su samo neka. To su bile životinje, mjenjači koji imaju svojevrsni ljudski i mačji identitet. U određenim nordijskim mitovima, Goblin je bio pametan čovječuljak, koji se također mogao promijeniti u mačku. Vjerojatno uopšte nije mačka, već ružna mala osoba koja je živjela u štalama, bunarima, vrtovima i špiljama. Čak i na tavane ili potkrovlja se mala humanoidna mačka goblin nastanila.
Istroijski gledano, goblin još uvijek živi u književnosti i ima o-toliko imena. Nizozemci lukavo stvorenje zovu Kabouterje. Francuzi, Gobelin. Nijemci, Kobald. Rusi, Colfy. Velšani, Coblin. Englezi, Goblin.
Mačka se vratila
S vremenom su se crvene vatre inkvizicije ohladile i mačka se vratila, kako kaže stara narodna pjesma.
U skandinavskim zemljama, omiljena mačka koja je čuvala kuću i tjerala gobline bila je Buttercat, poznata kao smierragatto. Pazila je na kruh, maslac, mlijeko i sir. Njezino omiljeno mjesto za spavanje bilo je kraj peći. U Finskoj je donosila sreću svima koji su joj pokazali poštovanje. Zauzvrat je ova utilitarna mačka obavljala kućanske poslove.
Imajte na umu, ovo je bila prava mačka od krvi i mesa, ali je bila prožeta čarobnim zamkama mita. Prilikom podizanja nove kuće, finski se građevinar uvijek pobrinuo da sa sobom ponese lopatu pepela – dar za mačku. Kao što svi znaju, mačke vole ostaviti svoje ostatke u pepelu.
Dok je koncept dobre kuhinjske mačke rastao i širio se Europom, Goblin, nekad dobroćudan tip, postao je kratkotrajan. Stoga je bilo mnogo priča o dobrom mačku protiv lošeg goblina.
Devet života
U Francuskoj je ova mačka bila poznata kao matagot. Ovo je bila čarobna mačka koja je donijela sreću svima koji su je hranili. Na poluotoku Bretanja na sjeverozapadu Francuske, ova providonosna mačka nije se zvala buttercat, nego moneycat. Sa devet života, ova mačka je istovremeno služila devet vlasnika.
Značaj sreće i broja devet nije slučajan. Najranije se spominje Muhamed i njegova mačka Muezzin. Jednog dana dok je mačak spavao na Muhamedovom rukavu, prorok je ustao da ode i umjesto da je probudi, odsjekao si je rukav. Nakon toga je pomilovao mačku tri puta po leđima. Ovaj mit objašnjava zašto mačke uvijek padaju na noge kada padnu – rezultat je Muhamedovog izvornog blagoslova. Mitolozi također kažu da priča implicira da je tri puta tri devet – dakle, devet života. Muhamedov odsječeni rukav postao je dar dugovječnosti svim mačkama.
Dugovječna, sveta mačka još je jedan univerzalni mit. Japanska hramska mačka, koja se ponekad naziva i kimono mačka, ima tamnu mrlju – ovo je obi, ili kravata kimona. Davno su takve mačke dovođene u samostane i tamo odlagane radi čuvanja. Tradicija ljubaznosti se nastavlja u Japanu, bez obzira na boju ili osobine mačaka.
Kad su mačke bile crne, crvene i bijele, mačka je imala sreće – mi-ke, što znači trobojni. U japanskom slikarstvu, skulpturi i amajlijama, mačka mi-ke sjedi uspravno s podignutom šapom u velikodušnoj gesti dobre volje.
U mitologiji i životu sve se završava, ali možda ne i do kraja. Dakle, dok ovdje završavamo, mogli bismo posljednji put pogledati tu najmirniju sliku – usnulu mačku. Poput zemlje, graciozne linije mačke teku od vrha nosa do vrha repa. Na sumi, japanskim slikama mokrim kistom, uvijena mačka predstavlja jednu liniju koja predstavlja kružno more, okrugli mjesec, cijeli svemir u mirovanju.
Naslovna forografija: Deriv; Sarkofag mačke princa Tutmozisa, Ta-miu (CC BY 2.0) i mačaka Bou Inania u Maroku. (CC BY-NC 2.0)