 dugogodišnja je njemačka kancelarka, Angela Merkel, stoički podnosila napade na svoju politiku suradnje s Ruskom Federacijom, ali i na sebe osobno. Punih stotinu dana šutjela je, izdržala je, a da se ni jednom nije pojavila pred novinarima, među kojima je ne mali broj onih koji su je do jučer kovali u zvijezde, da bi je danas provlačili kroz blato. Tek je jednom, ali preko predstavnika za javnost, poručila kako i dalje smatra da je ispravno postupala, kada se na summitu Atlantskog pakta u Bukureštu (2008.) izjasnila, zajedno s Francuskom, protiv primanja Ukrajine u NATO.){kind=link}
Punih stotinu dana, koliko traje rat u Ukrajini (sada već i koji dan dulje) dugogodišnja je njemačka kancelarka, Angela Merkel, stoički podnosila napade na svoju politiku suradnje s Ruskom Federacijom, ali i na sebe osobno. Punih stotinu dana šutjela je, izdržala je, a da se ni jednom nije pojavila pred novinarima, među kojima je ne mali broj onih koji su je do jučer kovali u zvijezde, da bi je danas provlačili kroz blato. Tek je jednom, ali preko predstavnika za javnost, poručila kako i dalje smatra da je ispravno postupala, kada se na summitu Atlantskog pakta u Bukureštu (2008.) izjasnila, zajedno s Francuskom, protiv primanja Ukrajine u NATO.
Autor Tomislav Jakić
Ah da, Ukrajina. Pa znate već. Ceterum censeo: Rusija je napala Ukrajinu, kršeći time odredbe međunarodnog prava i Povelju Ujedinjenih naroda. Jasno? Jasno! Dobro, idemo dalje.
Tek nakon sto dana rata u Ukrajini, nakon što se njezin ministar vanjskih poslova, a danas predsjednik Njemačke, Frank Walter Steinmeier, javno posuo pepelom i u najboljoj maniri socijalističke samokritike izjavio kako, eto, sada vidi da je vodio pogrešnu politiku zauzimajući se za suradnju s Rusijom, dala je Angela Merkel veliki intervju kojega – što je postalo potpuno uobičajeno – svatko čita na svoj način. Uglavnom je posvuda naslov zaslužila njezina osuda ruskog vojnog upada u Ukrajinu, a tek su rijetki shvatili što je željela reći konstatacijom kako u Evropi nije uspjelo stvoriti sustav sigurnosti koji bi spriječio rat. Ako nekome ipak nije jasno, to znači da je rat mogao biti izbjegnut! Realna je pretpostavka kako se formulacija o neuspješnosti stvaranja sustava sigurnosti u Evropi odnosi (i) na nespremnost Zapada, primarno SAD, da makar i samo uzmu u razmatranje ruski prijedlog takvog sustava što ga je Moskva podnijela u prosincu prošle godine.
Sto je dana moralo proći, tisuće su Ukrajinaca i Rusa morale poginuti da bi postalo kristalno jasno: krajnji je cilj rata ne obrana demokracije u Ukrajini, ne obrana prava Ukrajine da se priključi bilo kojem savezu, nego uništenje – i to na dugi rok – svake perspektive rusko-njemačke suradnje. Što u krajnjoj liniji znači i uništenje bilo kakve perspektive da ujedinjena Evropa u kojoj je Njemačka (tako je barem do sada bilo) ključna pokretačka snaga, zaigra na svjetskoj pozornici samostalniju i aktivniju ulogu, osnažena bliskim odnosima s Rusijom. Nije bez razloga jedan od uvjerenih i iskrenih Evropljana i pobornika procesa evropske integracije, francuski predsjednik Charles de Gaulle, govorio o ‘Evropi od Atlantika do Urala’. De Gaulle je bio svjestan činjenice da je evropska prošlost, ali i budućnost nezamisliva bez Rusije. Oni koji danas kroje ‘novi svjetski poredak’ polaze od dijametralno suprotnih postavki: u prošlosti u Evropu je iz Rusije nadiralo samo zlo, a evropska budućnost može se i mora graditi samo bez Rusije, odnosno protiv Rusije.
Da bi takva politika ‘prošla’ trebalo je najprije neutralizirati podmorski plinovod Sjeverni tok 2, u osnovi njemački projekt, kojim je ruski plin trebao teći u Njemačku, ali i ostale dijelove Evrope. Koga zanima, neka pogleda i provjeri: kako se približavao datum završetka Sjevernog toka 2, tako su bile sve učestalije i sve alarmantnije glasine o neposredno predstojećem ruskom vojnom upadu u Ukrajinu (koja je, gotovo je i nepotrebno reći, uz Poljsku bila žestoki protivnik novog plinovoda). Nikome nije palo na pamet postaviti logično pitanje: zašto bi Rusi izazvali rat u Evropi u trenutku kada, zajedno s vodećom evropskom državom, dovršavaju veliki energetski projekt; i time ga doveli u opasnost?
Odgovor je jasan. Rusija nije imala interesa ratom protiv Ukrajine dovesti u pitanje Sjeverni tok 2. No, takav su interes itekako imale Sjedinjene Države. Tek onda, naime, kada se izbace iz igre Rusi kao dobavljači energenata za Evropu, tržište Staroga kontinenta otvara se za skuplji američki ukapljeni plin. I da razriješimo jednom za svagda i mit o evropskoj ovisnosti o ruskim energentima. Evropa treba i naftu i plin, pa i ugljen. Treba, jer nema dovoljno za svoje potrebe. A što radite kada vam nešto treba, a toga nečega nemate u dovoljnoj količini? Kupite od onoga koji ima. Riječ je, dakle, o slobodnoj trgovini i o zakonima tržišta, a ne o nekoj iz temelja pogrešnoj politici dovođenja Evrope, a poglavito Njemačke, u ovisnost o ruskim energentima. Ako bismo prihvatili takvu optiku, onda ne bismo mogli drugo nego zaključiti kako je Evropa (zbog sankcija Rusiji i ‘likvidiranja’ Sjevernog toka 2) ovisnost o ruskim energentima samo zamijenila drugom ovisnošću – onom o skupljim američkim energentima (kojih, usput budi rečeno, nema dovoljno da bi mogli kompenzirati manjak onih iz Rusije).
Sjeverni tok 2 građen je u godinama mandata Angele Merkel. Ona je bila ta koja je imala dobro donose s Putinom koji su, doduše, u posljednjim godinama primjetno zahladili, ali nikada do točke na kojoj bi se reklo: nema više suradnje ni s Rusijom, ni s Putinom. A kako je političarka koju su mnogi udvornički zvali najmoćnijom ženom svijeta ipak inzistirala na njemačkoj politici, umjesto replike američke politike samo na njemačkom jeziku, na što se svela vanjska politika Berlina pod ‘zelenom’ ministricom Annalenom Baerbock, i kako ona ni danas ne želi ići dalje od jasne osude ruske vojne intervencije (koju opisuje kao veliku pogrešku), kreatori propagandnog rata što se vodi u gabaritima do sada nezapamćenima, očito su je odlučili dokrajčiti. Bukvalno.
Ta je zadaća povjerena manjim dijelom njemačkim političarima (kršćanski demokrati se, doduše, ne sustežu), a većim – medijima. Upravo je neukusno gledati i slušati analitičare i komentatore koji se, doslovno, utrkuju u ocjenama o ‘dugogodišnjoj pogrešnoj politici Angele Merkel’. Pa jedan od njih mirno kaže kako je još godine 2014. sam sebi rekao: ja ovo više ne razumijem! I nikoga da ga pita, je li to – tada – izrekao, ili napisao u bilo kojem svojem izvještaju? I nikoga da ga pita zašto je s tim ‘otkrićem’ čekao punih osam godina? Pa da ga još priupita je li se možda toliko bojao Angele Merkel i jesu li mediji u Njemačkoj bili do te mjere kontrolirani od vlasti, pa te svoje sumnje nije mogao/smio ni s kime podijeliti? Ne, umjesto toga slušamo, iz dana u dan, o strahu u kojem žive građani Rusije od kojih se nitko ne usuđuje progovoriti o ratu, pogotovo osuditi ga. Ako se Rusi boje Putina, sasvim je sigurno da se Nijemci, pogotovo novinari, nisu bojali Angele Merkel. Dapače. Cijenili su je i poštivali. Do jučer.
Danas, međutim, na javnoj sceni Njemačke kao da nema nikoga tko bi ustao u obranu bivše kancelarke i njezine politike. U isto vrijeme, međutim, na toj sceni doslovno divlja ukrajinski ambasador u Njemačkoj, Andrij Melnik. Ne samo što su ga puni njemački mediji, što ne silazi s televizijskih ekrana, nego si dopušta ponašanje zbog kojega bi ga u nekim drugim vremenima svaka država proglasila nepoželjnom osobom (persona non grata) i po kratkom postupku protjerala. Omiljeni mu je cilj zlosretni Merkeličin nasljednik, Olaf Scholtz, kojega ne samo proziva, nego i najgrublje napada zbog toga što Njemačka ne šalje Ukrajini ono oružje što ga ona želi i u količinama u kojima ga traži. A sada se, naravno, obrušio i na Angelu Merkel. Ustvrdio je kako u njezinom prvom velikom intervjuu nakon ruskog upada u Ukrajinu ‘nije bilo ni trunke samokritike’ i kako su ‘zabrinjavajući’ i ‘vrijedni žaljenja’ njezini stavovi o odnosu s Rusijom, ali i s Putinom.
Posebno ga iritira izjava bivše kancelarke da se diplomaciju ne može proglasiti pogrešnom ‘samo zato što nije upalila’ (urodila plodom) i njezino odbijanje da svoju politiku proglasi pogrešnom i da se zbog toga ispriča. Njezin šef diplomacije, Steinmeier, to je – rekli smo – pokajnički učinio, ali mu je Kijev svejedno zalupio vrata pred nosom, kada je htio doći u Ukrajinu. Angela Merkel si barem ne želi dozvoliti takvo poniženje. A neće to ni htjeti, pogotovo nakon što je ambasador Melnik indirektno, ali ipak krajnje jasno, prozvao Njemačku i njemačku (njezinu) politiku prema Rusiji kao odgovorne zbog toga što je Moskva mogla započeti, kako je rekao, najkrvaviji rat u Evropi od 1945.’ U njegovoj varijanti stvarnosti Berlin je ‘bezobzirno gurao’ Sjeverni tok 2 i to je ‘ohrabrilo Putina da napadne Ukrajinu’.
Budući da su i Sjeverni tok 2 i dobri odnosi s Rusijom, što podrazumijeva prihvaćanje koncepta da se evropska suradnja i sigurnost mogu graditi samo s Rusijom, nikako protiv nje, neraskidivo vezani s mandatom Angele Merkel (16 godina!), u očima javnosti treba dokrajčiti kako tu politiku, tako i bivšu kancelarku kao simbola i njezinog ključnog protagonistu. Malo koga sada zanima da je ta ista Angela Merkel bila čest i rado viđen gost u Washingtonu, malo tko će se sjetiti kako je poslušno odšutjela aferu s prisluškivanjem, kada je otkriveno da američka obavještajna služba prisluškuje i njezin mobitel; i nitko se neće ni usuditi podsjetiti kako njezini odnosi s Putinom nisu uvijek bili ‘med i mlijeko’, ali kako nije dozvoljavala da se neslaganje s ovim ili onim aspektom ruske politike negativno odrazi na cjelovitost njemačko-ruskih odnosa (pa čak ni onda kada je i sama zagovarala sankcije Rusiji).
Ne, o tome se neće razgovarati. Na dnevni je red stavljen zadatak: dokrajčiti Angelu Merkel i svakoga tko bi njezinu politiku i danas još smatrao uspješnom (a što je, s njemačkog stanovišta, ona i bila) proglasiti u najmanju ruku, što bi rekao ambasador Melnik ‘žaljenja vrijednim’, ako ne i/li Putinovim ‘korisnim idiotom’, a možda i ruskim špijunom. Neće vjerojatno trebati dugo, pa da krene lov na vještice po uzoru na svojedobnu antikomunističku hajku američkog senatora Josepha MacChartya. U nekim evropskim zemljama on je i otvoren ustanovljavanjem drakonskih kazni za ono što je nazvano podupiranjem pro-putinovskih stavova.
Kako će dugo Njemačka odolijevati? I hoće li? I kakva je budućnost ujedinjene Evrope u kojoj Njemačka, u tandemu s Francuskom, neće biti pokretačka snaga novoga i boljega? I, napokon, kakva je budućnost demokracije u uvjetima sve očitije usmjeravanih medija i podređivanja novinarstva ratnoj propagandi i sve evidentnije ovisnih političara (ali ne o interesima svoje zemlje)? Pitanja su to što ih je legitimno postaviti. Odgovoriti na njih, danas, to je mission impossible (nemoguća misija). Pa ćemo, dakle, razmišljanja o tome kako i zašto dokrajčiti Angelu Merkel, završiti s pitanjima bez odgovora.