Foto: Stara Banjaluka
Okićena mirisnim stablima jabuka i trešanja, te vinovom lozom Banjaluka je dočekala austrougarsku upravu koja je ubrzo grad uljepšala zelenim drvoredima. Ubrzo je krenuo i saobraćaj koji su pokrenuli braća Divjak, a prva žena koja je u Banjaluci vozila automobil bila je njihova sestra, učiteljica Olga Divjak.
piše: Ilijana Božić
Ovim tekstom prisjetićemo se kako su u grad na Vrbasu dolaskom austrougarske vladavine stigle i neke novine, kako su stvorene čuvene banjalučke aleje ali i kako su u Krajinu stigli prvi automobili, radio aparati i ko je postavio temelj razvoju saobraćaja .
Te čuvene drvorede kojima se Banjaluka i danas diči podigao je divizijski general baron Jelzon. Namjeravao je da drvoredima zamijeni stabla trešanja, oraha i šljiva koje su zasađene još u doba kada je Banjalukom upravljao Ali-Riza-paša. Odnosno da zamijeni ona stabla koja su zasađena šezdesetih godina 19. vijeka. Ta ideja je novim vlastima pala na pamet, jer je narod pomenute voćke uništio berući plodove.
Međutim ova ideja nikako nije sjela Banjalučanima. Oni su bojkotovali, ali ipak Jelzon je u februaru 1880. godine naredio vojsci da sa Kozare donese sadnice borova, lipa i omorika. Tako je i bilo, a tako je i jedna od ulica nazvana Aleja uzdisaja. Sve to vrijeme Banjalučani su negodovali, ali grad je uz ove aleje postao mnogo ljepši.
Nakon nastanka banjalučkih aleja, daleke 1893. godine, dolinom Vrbasa izgrađen je drum od Banjaluke do Jajca, sa četiri gvozdena mosta na Vrbasu, a proširen je i put od džamije Daudije do Suturlije, sa trotoarima i drvoredima do početka Gornjeg Šehera.
Prvi automobili u Banjaluci
Kraj 19. je vijeka, topao je ljetni dan, a Banjalučani hitaju u čaršiju jer se pročulo da stižu neki Francuzi u automobilima. Užurbanost je vladala ulicama oko hotela „Bosna“, gungula je bila tolika da gradska straža nije mogla da zavede red. Narod je s čuđenjem i oduševljenjem gledao u automobile. U istorijskim spisima su sačuvane rečenice pojedinih Banjalučana koje glase: “Bože. Ni konja, ni rule, džaba ti kajasi – ide kao ludo”.
Narod je, kako piše Đorđe Mikić u knjizi „Banjaluka kultura građanskog društva“, u čast Francuza i njihovih čudnovatih automobila otpjevao čak i nekoliko pjesama i tako je ovaj zanimljivi događaj obilježen u gradu na Vrbasu.
Foto: Muzej RS, Arhiv RS
Iako Banjaluka nije imala takve neobične automobile kao Francuzi, 1902. godine dobila je gradski saobraćaj. Uspostavio ga je Dušan Pišteljić većim zaprežnim kolima u koja su bila upregnuta dva konja, a ljudi su ih zvali omnibus. Taj čuveni omnibus prevozio je narod od Kastela do Vodenice u Šeheru. Vožnja je koštala 20 helera, austrijskih novčića koji su tada bili u upotrebi.
Ipak, temelje automobilskom saobraćaju u Banjaluci i Krajini udarili su braća Divjak.
Vladimir i Dušan Divjak bili su sjajni mehaničari i odlučili su da u to doba otvore malu skromnu mehaničarsku radnju i počnu sa sitnim popravkama. Ubrzo su kupili polovni auto, popravili ga i došli na ideju da prevoze putnike pod firmom „Braća Divjak“.
Tako je jednog dana počela linija na relaciji Banjaluka – Jajce. Ipak ubrzo su počele nedaće za ovu čuvenu porodicu, onda kada se razbolio Vladimir. Kako je zabilježeno u knjizi „Priče iz Vasiljeve bašte“ Radmile Kulundžije, Vladimir Divjak je preminuo od tuberkuloze sa svega 28 godina. Ubrzo je obolio i Dušan, pa uvidjevši da je slab, odlučuje da pozove brata Mirka koji je bio na studijima izvan Banjaluke, da se vrati i preuzme porodični posao. Tako je i bilo. Oni su bili brojna porodica, ali su svi zajedno gradili posao i čuvali porodicu.
Razvoj prodavnice „Divjak“ u Gospodskoj
Pod Mirkovim rukovodstvom firma je uznapredovala, a u prodavnici su počeli da prodaju i elektromaterijal, oružje, bicikle, motocikle, sportsku opremu, ali i šivaće mašine.
U porodičnoj firmi nisu radili samo muškarci. Mirko je odlučio da u posao uključi najmlađu sestru Olgu i ona mu je ubrzo postala desna ruka. Prva žena koja je u Banjaluci vozila automobil bila je Olga. Ona je po zanimanju bila učiteljica. Kada se udala, Mirko je u posao uveo svoju suprugu Sofiju. Uz njih su radili i braća Lazo i Brano. Porodica je radila sve što je bilo neophodno. Svi zajedno i složno postigli su veliki uspjeh.
U reklami koju su objavile „Vrbaske novine“ navedeno je da su Divjaci 1933. godine u svojoj garaži otvorili radionicu za montiranje auto guma.
Kada su svoju firmu obogatili sa osam autobusa od Vlade Kraljevine Jugoslavije dobijaju koncesiju za povezivanje dva magistralna željeznička puta pruge Beograd – Zagreb u Okučanima-Bosanskoj Gradišci i pruge Jajce – Sarajevo u Jajcu. Tako su Divjaci, zapravo preteča današnjeg „Autoprevoza“.
Banjalučani su tridesetih godina prošlog vijeka šetajući Gospodskom ulicom prepunom raznovrsnih dućana zastajali često pred radnjom i porodičnom kućom Divjaka.
Tako su jednog dana u izlogu Divjak prodavnice ugledali nove crne automobile, čuvene Fordove „T“. Ne može se opisati koliku radoznalost su izloženi automobili izazvali kod Banjalučana i kakav je to događaj bio.
Prvi Radio salon u gradu na Vrbasu
Ova čuvena porodica je neprestano težila napretku, pa su tako jednog dana te 1935. godine prolazeći Gospodskom ulicom, Banjalučani u sklopu kuće Divjaka ugledali novu radnju. Ovaj put to je bio Radio salon, i to prvi u gradu koji je otvorio Lazo Divjak. Tu je narod dolazio da posmatra, da se oduševljava, ali i da pazari najnovije tipove radio aparata, te da kupuje rezervne dijelove za njih.
Graja oko ove čuvene kuće nije prestajala, a u banjalučkim kafanama česta priča je bila o tome šta su braća Divjak novo donijeli u Banjaluku.
Kad smo kod kafića, moramo napomenuti da je Banjaluka dolaskom autrougarske dobila i nekoliko hotela i kafana, a do tad je imao stare hanove. Nova vlast je u Banjaluci zatekla hotel „Bosnu“, a jedna od najznačajnijih bila je kafana „Balkan“ u kojoj su se ispredale čuvene banjalučke priče i raspredale gradske tajne. Kafanu su vodili Nikola Uzunović i njegova supruga Ruža. Poslije Sarajevskog atentata „Balkan“ je preimenovan u kafanu i restoran „Habsburg“.
U vrijeme okupacije postojao je i hotel „Austrija“, te još nekoliko hotela kao što su „Meril“ i „Prukner“, ali i mnogo kafana i onih malo sređenijih kao što je bio „Caffe Elite“, preko puta „Balkana“ u Gospodskoj ulici.
No vratimo se Divjacima, o njima se dugo pričalo, a oni su Banjaluku napustili bježeći pred Drugim svjetskim ratom kao i većina tadašnjih porodica.
Autor: Impuls