Foto: BN
U Republici Srpskoj se nikad nije bolje živjelo. Barem tako tvrdi predsjednik SNSD Milorad Dodik, koji, kao dokaz blagostanja, navodi rast plata, penzija, prihoda, bruto domaćeg proizvoda, ali i sve veći broj automobila na ulicama.
Međutim, između statističkih pokazatelja i svakodnevnog života građana često zjapi ozbiljan jaz. Jer, nije isto koliko plata iznosi na papiru i koliko se od nje može kupiti, koliko novca preostane nakon plaćanja režija i osnovnih troškova i može li prosječna porodica dočekati kraj mjeseca bez pozajmica, minusa i odricanja.
Zato se Dodikova tvrdnja ne može provjeriti pukim sabiranjem procenata i nabrajanjem rekordnih iznosa. Ključno pitanje je koliko je taj ekonomski rast zaista poboljšao život građana, a koliko se dobro uklapa samo u statističke izvještaje.
– Imamo rast prerađivačke industrije, kao i direktnih prihoda od 10 odsto, ali i indirektnih poreza od šest odsto. Imamo realan rast primanja. U narednoj godini ići ćemo sa budžetom i rastom penzija od sedam do osam odsto odmah od Nove godine, kao i boračkog dodatka – naveo je Dodik, koji je najavio i da će bruto domaći proizvod dostići 20 milijardi KM.
A gdje je bolji životni standard, tu su, valjda, i automobili. Bar tako, po ko zna koji put, sugeriše Dodik, koji je kao jedan od dokaza da se u Srpskoj nikada nije živjelo bolje naveo i broj registrovanih četvorotočkaša.
-Imamo 407.000 domaćinstava, a 414.000 putničkih automobila – rekao je on.
Međutim, šta se krije iza ovih brojki i koliko one zaista govore o životnom standardu građana? Da li veće plate automatski znače i veću kupovnu moć, može li rast BDP pokazati kako živi prosječna porodica i ko zapravo osjeti plodove ekonomskog rasta? I na kraju, da li je broj automobila na ulicama zaista nešto s čim bismo se trebali hvaliti?
Siromaštvo
Ekonomista Svetlana Cenić poručila je da Dodik može govoriti o nikada boljem životu u Republici Srpskoj jer, kako ističe, on sam nikada nije bolje živio. Svakodnevica građana je, upozorava ona, potpuno drugačija.
– Šta se moglo kupiti nekada, a šta se može kupiti sada? Ko će vraćati kredite? Zašto opada broj zaposlenih u industriji? Ko će izdržavati taj šou-program? Ono što ističem, već milioniti put, jeste da on dekretom može povećati minimalac i plate u javnoj upravi. Ali dekretom ne može povećati produktivnost i izvoz, niti može odrediti koliko će ljudi biti zaposleno u industriji, kako će ona izgledati i kako će se odvijati proizvodnja – kaže Cenićeva.
Ona smatra da rast bruto domaćeg proizvoda i broj automobila ne mogu biti mjerilo stvarnog životnog standarda, posebno ako istovremeno opadaju zaposlenost u industriji, izvoz i industrijska proizvodnja. Upozorava i da se inflacija ne može posmatrati izolovano, te pita koliko građana zapravo živi u apsolutnom i relativnom siromaštvu.
– Broj automobila koje vam pominje, to ne govori ništa, to je odlika primitivnih društava iz zemalja u tranziciji koje se propinju na prste, pa će se prije kupovati ili voziti auto nego što će se jesti meso. Je li treba da me vide svi u automobilu, zaboga, koji mora da bude ovakav i onakav!? I to nije neka odlika standarda uopšte. Pogledajte kolike su gužve u Indiji, pa može li se reći da je u Indiji nema siromaštva i da se super živi – rekla je Cenićeva.
Nejednakost
Predrag Mlinarević, profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu, ističe da rast plata i drugih primanja nije specifičnost Republike Srpske, već dio šireg ekonomskog i društvenog progresa koji je prisutan u zemljama regiona, ali i širom svijeta.
Međutim, između statističkih pokazatelja i svakodnevnog života građana često zjapi ozbiljan jaz. Jer, nije isto koliko plata iznosi na papiru i koliko se od nje može kupiti, koliko novca preostane nakon plaćanja režija i osnovnih troškova i može li prosječna porodica dočekati kraj mjeseca bez pozajmica, minusa i odricanja.
Zato se Dodikova tvrdnja ne može provjeriti pukim sabiranjem procenata i nabrajanjem rekordnih iznosa. Ključno pitanje je koliko je taj ekonomski rast zaista poboljšao život građana, a koliko se dobro uklapa samo u statističke izvještaje.
– Imamo rast prerađivačke industrije, kao i direktnih prihoda od 10 odsto, ali i indirektnih poreza od šest odsto. Imamo realan rast primanja. U narednoj godini ići ćemo sa budžetom i rastom penzija od sedam do osam odsto odmah od Nove godine, kao i boračkog dodatka – naveo je Dodik, koji je najavio i da će bruto domaći proizvod dostići 20 milijardi KM.
A gdje je bolji životni standard, tu su, valjda, i automobili. Bar tako, po ko zna koji put, sugeriše Dodik, koji je kao jedan od dokaza da se u Srpskoj nikada nije živjelo bolje naveo i broj registrovanih četvorotočkaša.
-Imamo 407.000 domaćinstava, a 414.000 putničkih automobila – rekao je on.
Međutim, šta se krije iza ovih brojki i koliko one zaista govore o životnom standardu građana? Da li veće plate automatski znače i veću kupovnu moć, može li rast BDP pokazati kako živi prosječna porodica i ko zapravo osjeti plodove ekonomskog rasta? I na kraju, da li je broj automobila na ulicama zaista nešto s čim bismo se trebali hvaliti?
Siromaštvo
Ekonomista Svetlana Cenić poručila je da Dodik može govoriti o nikada boljem životu u Republici Srpskoj jer, kako ističe, on sam nikada nije bolje živio. Svakodnevica građana je, upozorava ona, potpuno drugačija.
– Šta se moglo kupiti nekada, a šta se može kupiti sada? Ko će vraćati kredite? Zašto opada broj zaposlenih u industriji? Ko će izdržavati taj šou-program? Ono što ističem, već milioniti put, jeste da on dekretom može povećati minimalac i plate u javnoj upravi. Ali dekretom ne može povećati produktivnost i izvoz, niti može odrediti koliko će ljudi biti zaposleno u industriji, kako će ona izgledati i kako će se odvijati proizvodnja – kaže Cenićeva. Ona smatra da rast bruto domaćeg proizvoda i broj automobila ne mogu biti mjerilo stvarnog životnog standarda, posebno ako istovremeno opadaju zaposlenost u industriji, izvoz i industrijska proizvodnja. Upozorava i da se inflacija ne može posmatrati izolovano, te pita koliko građana zapravo živi u apsolutnom i relativnom siromaštvu.
– Broj automobila koje vam pominje, to ne govori ništa, to je odlika primitivnih društava iz zemalja u tranziciji koje se propinju na prste, pa će se prije kupovati ili voziti auto nego što će se jesti meso. Je li treba da me vide svi u automobilu, zaboga, koji mora da bude ovakav i onakav!? I to nije neka odlika standarda uopšte. Pogledajte kolike su gužve u Indiji, pa može li se reći da je u Indiji nema siromaštva i da se super živi – rekla je Cenićeva.
Nejednakost
Predrag Mlinarević, profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu, ističe da rast plata i drugih primanja nije specifičnost Republike Srpske, već dio šireg ekonomskog i društvenog progresa koji je prisutan u zemljama regiona, ali i širom svijeta.
-Generalno, ako posmatramo sve zemlje regiona, ali i globalne trendove u Evropi i svijetu, teško je pronaći zemlju u kojoj se trenutno ne živi bolje nego ikad. Kada poredite plate i druga primanja, ona jesu najviša do sada, ali to je rezultat sveopšteg društvenog progresa i napretka. To nije izuzetak karakterističan za nas, već nešto što je zajedničko svim zemljama regiona. Često se u predizbornim kampanjama širom regiona ističe da su plate najviše ikada, pa se postavlja pitanje u kojoj zemlji one trenutno nisu na najvišem nivou. Ono što, međutim, u našem društvu često ostaje izvan domašaja statističkih pokazatelja jeste način na koji se taj dohodak raspoređuje, odnosno nejednakost u njegovoj raspodjeli – kaže Mlinarević.