FOTO: SHUTTERSTOCK
Skoro 200.000 stanovnika BiH, starijih od 30 godina, živi sa roditeljima.
Pogotovo ako nisu u braku, mladi sve kasnije započinju samostalan život. Da li se oni dobrovoljno odriču samostalnosti, da bi uživali u maminoj kuhinji, ili naprosto nemaju izbora?
Bije ih glas da su, svi redom, luzeri i lijenjivci, nesposobnjakovići, ostarjele mamine maze.
Ali, Mladen Lakić (32), novinar iz Pala, kaže da je to stereotip: pogrešna slika, uvredljiva za mnoge vrijedne i čestite mladiće i djevojke.
– I ja živim sa roditeljima, ali nisam na njihovoj grbači. Zajedno krpimo hipoteku, kako bismo, konačno, stekli svoj krov nad glavom – kaže Mladen.
Mladen Lakić, foto: ustupljena fotografija
Mladen je završio fakultet i radi od 22. godine.
Godinama je radio po ugovoru, ali ni danas, kada je zaposlen u jednoj nevladinoj organizaciji, ne bi mogao dobiti kredit od banke.
– Ne mogu uštedjeti da kupim stan, to mogu samo političari. Dakle, mogao sam u podstanare, da dajem pola plate za kiriju, ili da pomognem roditeljima, koji su, sticajem ratnih i poratnih okolnosti, tek prije nekoliko godina podigli stambeni kredit – kaže Mladen.
Mnogi Mladenovi vršnjaci su u sličnoj situaciji. Po „Studiji o mladima“, koju je 2020. objavila Fondacija „Fridrih Ebert“, u BiH je nezaposleno čak 64 odsto mladih u dobi do 29 godina. Oni koji su zaposleni, najčešće rade povremene i loše plaćene poslove.
– Kad sam se zaposlila, htela sam da iznajmim stan i odeslim se, ali su mi roditelji govorili: što da bacaš pare na kiriju, da sama kuvaš i čistiš, uživaj dok možeš, naradićeš se kad se udaš – kaže Mirjana (28) iz okoline Banjaluke.
Kad su bili u njenim godinama, Mirjanini roditelji su strpljivo, odvajajući od usta, ciglu po ciglu, gradili porodičnu kuću. Za sebe, ali i za svoju djecu, da se „ne muče kao oni“.
Nisu jedini. U našim krajevima roditelji u pravilu odgajaju sinove i kćeri sasvim drugačije, nego što su oni vaspitavani. Pritom ne razmišljaju da li će, recimo, gradeći kuće na tri sprata, za svako dijete po jedan, svoje potomke zarobiti i ograničili im mogućnost izbora.
Psihologinja i psihoterapeutkinja Slađana Cvjetković kaže da je u našoj kulturi autoritet roditelja naglašen, a roditeljska ljubav se doživljava kao žrtva.
Slađana Cvjetković, foto: ustupljena fotografija
Roditelji ne daju djeci priliku da se sama bore, kako bi izgradila samopouzdanje i stekla vještine. A onda se čude što, kada porastu, nisu spremni za samostalan život.
– U mojoj psihoterapeutskoj praksi se dešava da me nazove majka i pita kada „njeno dijete“ ima termin za razgovor. Kad čujem da to dijete ima 35 godina, sve mi je jasno – kaže Slađana Cvjetković.
Dodaje da za samostalnost nisu važni samo plata i stan, nego i spremnost da se preuzme odgovornost. A to se uči, doslovno, od prvih koraka.
Treniranje samostalnosti, kaže naša sagovornica, počinje već odlaskom u vrtić, pa čak i ranije.
– Samostalnost se gradi i time što će roditelji pustiti dijete samo veže pertle, makar to trajalo i 20 minuta, i time što će dijete, kad pođe u školu, samo raditi zadaću – kaže Slađana Cvjetković.
Vezivanje djece za porodično gnijezdo, ne samo materijalnim, nego i socijalnim i običajnim vezama, naročito je izraženo u selima.
Zemlja i imanje se prenose djeci samo nasleđivanjem. Dok je otac živ, on je glava kuće, a djeca koja ostanu na imanju, i kad zađu u godine, treba da ćute i rade kako im se kaže.
Slađana Cvjetković kaže da život u takvim, starinskim porodičnim zadrugama, gdje su tri generacije pod jednim krovom, može dovesti do ozbiljnih problema: tenzija u braku, anksioznosti i alkoholizma.
Mićo Živić (51) iz Crnjelova kod Bijeljine, nekad uspješan poljoprivrednik, a danas direktor poljoprivredne zadruge, nije imao takvih problema. Ali, on se na vrijeme osamostalio.
Foto: S. R. Mrkonjić/RAS SRBIJA
– Imao sam 28 godina, kada sam od roditelja zatražio da mi prepišu dio imanja, kako bih zasnovao svoje gazdinstvo. Tata je malo rondao, ali mama me je podržala, ona je uvijek govorila da svako treba da bira svoj put – kaže Mićo.
Kada se Mićo „oddijelio od oca“, to je bio pravi šok u Semberiji. Mnogi su domaćini, kaže, priželjkivali da on propadne, kako bi svojim potomcima pokazali da ne treba tako.
– U Semberiji se pričala ovakva zgoda. Razgovaraju sin od 65 i otac od 85 godina, pa otac kaže: „ne brini, sine, sve će ovo jednog dana biti tvoje“ – priča Mićo.
Mićo ima tri kćerke. Najstarija, profesorka srpskog jezika, odesila je iz roditeljske kuće. Još kao djevojka, čim se zaposlila, otišla je u grad, u podstanre.
Istim će putem, vjerovatno, krenuti i njene sestre: jedna je nedavno dilpomirala IT inženjerig, druga studira farmaciju.
– Nikad im nismo pomagali oko škole, niti ih tjerali da uče. Uvijek smo im govorili: vaš život, vaša stvar. Ali, od malih nogu su imale obaveza u kući i na imanju – kaže ponosni tata.
Nikolina Garača, foto: ustupljena fotografija
I roditelji Nikoline Garače (26), psihologinje iz Banjaluke, ponosni su na svoju kćerku.
Nikolina se osamostalila još dok je studirala u Kanadi. Radila je i sama plaćala svoje račune. Nije bilo lako, ali izgurala je.
Kad se vratila, živjela je kod roditelja, ali kratko, samo dok nije dobila posao.
– Čim sam potpisala prvi ugovor na neodređeno, iznajmila sam stan i odselila se. Za mene je samostalan život izuzetno važan, jer mi daje za osećaj da sam uspješna u zadacima za koje sam se pripremala kroz školovanje, neformalno učenje i mnoga druga iskustva – kaže Nikolina.
Ipak, kako kaže, većina mladih u BiH ni ne pomišlja na samostalan život, jer nemaju stabilne poslove, ni podršku porodice za takav izbor. Smatra, međutim, da je ključni problem nedostatak samopouzdanja.
– Ja sam uvijek vjerovala da ću, čak i ako ostanem bez posla, naći načina i da unovčim svoje vještine i znanja, da ću se snaći i zaraditi za život – kaže Nikolina.
I gradonačelnici žive u roditeljskom domu
Da se mladi u BiH teško odlučuju da napuste roditeljski dom, čak i ako su uspješni i materijlno situirani, pokazuju i primjeri gradonačenika Banjaluke i Bijeljine.
I Draško Stanivuković (29) i Ljubiša Petrović (34), koje mnogi smatraju najpoželjnijim neženjama u Republici Srpskoj, žive kod roditelja.
Stanivuković živi u velikoj i raskošno opremljenoj porodičnoj vili u Banjaluci.
Na ručak, kad je kući, ide kod bake koja živi u komšiluku u „staroj kući“ Stanivukovića.
Ljubiša Petrović živi na porodičnom imanju u selu Donje Crnjelovo.
Kad stigne, pomaže roditeljima u polju i oko stoke, a tako je radio i kad je studirao medicinu u Beogradu i kad je, kao ljekar radiolog, radio u Domu zdravlja u Bijeljini.
Autor: Milkica Milojević , Srpskainfo