Ako su pojedini odlučili otići na more na „tandemu“ pa završili kako su već završili, drugi su skupili nešto love, nasuli benzina u auto i pravac Jadransko more.
Autor: Impuls
Sretno su stigli, ali love tek za nekoliko dana, šta drugo nego da se malo prištedi. Manje na sladoled i razne druge đakonije, a više novca za vino. Možda ono jeftinije što su im prodavali lokalci, ali sasvim prihvatljivo da se u vinu nađe istina. Istina – gitara, raja, cuga i druženje na plaži (dežurni svirač zaspao na gitari), ali i istina sa teškim jutarnjim mamurlukom. Naravno, sve se odvijalo, gdje bi drugo, nego na plaži, jer plaža je bila „izvor“ života. Tu se liječio mamuruluk, u neka doba kada popusti, izvodili bi se vratolomni, i do tada neviđeni skokovi u more, ganjale rumene državljanke (jako sunce), podjednako iz obe tadašnje Njemačke, pa i iz Čehoslovačke, Poljske i inih zemalja istočnog bloka. Jelo i spavalo se, naveče opet gitara, raja, cuga, druženje i „napadi“ na državljanke zemalja obe Njemačke i zemalja Varšavskog pakta. Ko je bio sretne ruke, isto veče je zbario i plus još nešto.
Za one sa manje sreće, jedino prestalo je bilo druženje sa dežurnim sviračem gitarom, koji po ko zna koji put pjeva o tome kako je krivo more ili da ponavlja refren o jedinoj. Ujutro, u stvari za dana, na red su dolazile priče o tome „kako je i kada“, što je ponekad bilo u domenu naučne fantastike, ali se i udarnički radilo. Na plažama se pilo, jelo, sviralo, spavalo, pa i radilo….zna se šta već. Onaj ko je imao malo više novaca smještao se u neki od kampova. Ali, nešto kao sjećanja govore, da ga je nakon noći-dvije napuštao, prebacivao šator i vreću za spavanje na plažu. Privatni smještaj, valjda kao opravdanje starcima „časna omladinska da neće biti na plaži“, iznajmljivao se, ali i on je bivao prolazna stanica. Ipak, soba je znala poslužiti- jer nekada se „điđi-miđi“ lakše i opuštenije obavljao ovdje, nego plaži. Onaj „stojadin“, „buba“, „princ nsu“, čekao je negdje u zatišju –da se sa preostalom, žaštekanom lovom nataka i zaputi prema kontinentu…
Skoro, pa da se zaboravi. Brza pretraga po kućnim arhivama. Da se pronađu fotografije sa i na magarcima, obavezan šešir, po mogućnosti sombrero. I sjećanja na moljakanja staraca „mogu li još jedan sladoled“, iako su ponudi bila tek dva-tri, a možda i četiri…
M.V.