Nerijetko čujemo da razne institucije organiziraju kampanje, forume i druga događanja kojima ljude žele senzibilizirati za slogu i mir.
Sva ta nastojanja ne samo da zaslužuju pohvalu već predstavljaju nužnost u svijetu koji je globaliziran ekonomijom, ali ne i univerzalnim vrijednostima.
Ohrabrujuća je sve veća osjetljivost za probleme te mnoge inicijative i pokreti koji nastoje promovirati mir, jedini mogući okvir u kojem čovjek može u potpunosti izraziti bogatstvo svoje ljudske prirode. Tim se inicijativama nastoje uspostaviti razumni mostovi komunikacije koji se uzdižu iznad svega što nas razdvaja kako bismo se susreli u onom univerzalnom i ljudskom koje nas ujedinjuje. Većina tih inicijativa dolazi do istog zaključka: ugovori temeljeni na socioekonomskim interesima, ako nemaju oslonac u istinskom razvoju i humanističkoj kulturi, bratstvu i esencijalnom jedinstvu čovječanstva, ne funkcioniraju. Oni samo odgađaju sukobe, dok gorčina i mržnja sve više rastu. Dijalog se ne može nametnuti, on se rađa iz ljudske vrijednosti, koja je daleko od fundamentalizama, egoizama i strahova.
Zabilježio sam neke ideje koje mi se čine zanimljivima kada govorimo o potrebi izgradnje održivog mira u svijetu. One sažimaju, ali ne iscrpljuju, mnogobrojne prijedloge filozofije u njenom nastojanju da nas dovede do korijena problema i postizanja mira.
Kada govorimo o slozi i dijalogu, nužno je uvažavanje tuđeg dostojanstva, nužna je iskrena ljubav, a ne samo poštovanje čovjeka. Važno je prepoznati da iznad mog stava i istine te stava i istine nekoga drugoga, postoji uzvišenija točka harmonizacije koja ih oboje sadrži i nadilazi. Tome moramo težiti nadilazeći vlastite predrasude i navike – jer one su prolazne te, iako u datom trenutku korisne, nužno su privremene, trenutne i podložne promjeni.
Stoga je neophodno razlikovati prolazno i sekundarno od neprolaznog i univerzalnog jer ponekad se više vežemo uz formu nego uz duboke vrijednosti.
Da bismo došli do mira, potrebno je vratiti povjerenje u čovjeka, u religijske i političke vođe, u društvo i u pojedince. Zbog toga su najvažnije autentičnost i povezanost sa samim sobom.
Također, važno je prepoznati pokretačku snagu ideja, stavova i djelovanja koju imaju masovni mediji komunikacije na globalnoj razini.
Put prema miru i istinskoj dobrobiti za čovječanstvo ima više veze s buđenjem rasuđivanja i nutarnjom zrelošću nego sa slijepom poslušnošću zakonima, bilo civilnim bilo religijskim. Ako se dobrota i inteligencija ne rode u nutarnjem izvoru, one neće biti stvarne.
Potrebno je u značajnoj mjeri nadići egoizam zbog kojeg smo skloni pogledati na drugu stranu da ne bismo, djelujući za dobrobit svih, izgubili neku od naših udobnosti ili povlastica.
Ali važan je i osnovni održivi ekonomski razvoj koji može iskorijeniti siromaštvo u svijetu. Jer ljudi i narodi koji se bore za preživljavanje i ne uspijevaju ostvariti dostojanstvene uvjete u kojima bi se mogli razvijati kao osobe, ne mogu percipirati ništa drugo doli ono što se tiče njihova vlastitog beznađa. Tu obvezu bi trebali preuzeti političari te se iskreno i autentično posvetiti rješavanju tog problema. Nastojanje za uspostavljanjem dijaloga za mir ne smije biti iz straha za naše vlastito blagostanje. Opasnost je da tragajući za konsenzusom ne upadnemo u komoditet relativiziranja svega, stav koji nas ne vodi nikakvoj obavezi u životu. Mir nije poraz i odustajanje, nego kontinuirana borba za vrijednosti koje ujedinjuju.
Možda je došlo vrijeme da više cijenimo suživot…
Mogli bismo dodati još puno toga nastavljajući ovaj smjer razmišljanja, kao što se vjerojatno i kod samih čitatelja rađaju vezane misli. Međutim, svakako je došao trenutak za osobnu istinsku predanost miru, jer se mir mora roditi prvi, i to ne iz sporazuma među ljudima, nego iz intimnog i osobnog saveza sa samim sobom koji će se izraziti kao moralnost, velikodušnost, mudrost i ljubav.
Sa španjolskog preveo: Nenad Novović
Autor: Miguel Angel Padilla