Zanimljivo je primijetiti kako su na vrhu ljestvice zemalja sa najvećim stupnjem medijskih sloboda, ili, po novome, zemalja najsigurnijih za novinare, sve skandinavske zemlje inače poznate kao zemlje sa široko razgranatim javnim potporama za novinarski rad, dok zemlje u kojima je novinarstvo potpuno tržišna stvar imaju sve niži indeks medijskih sloboda.
Piše: Andrea Milat za Bilten
“Hrvatski novinari koji istražuju korupciju, organizirani kriminal i ratne zločine, često su žrtve zastrašivačkih kampanja. Kriminalizacija difamacije i vrijeđanja države, grba, zastave ili nacionalne himne kažnjava se s do tri godine zatvora. Ponižavajući medijski sadržaj kriminaliziran je od 2013. godine. Miješanje vlade RH u rad javnog radiotelevizijskog servisa HRT-a i dalje predstavlja veliki problem čije su posljedice ograničenje medijske neovisnosti. Potpuno je jasno da se HRT nalazi pod političkim pritiskom. Interesne skupine pokušavaju utjecati na uredničke politike javnog servisa te utjecati na unutarnji rad kuće. HRT čak i tuži svoje radnike koji su upozorili javno na ove probleme te su otišli toliko daleko da su podigli tužbu protiv Hrvatskog novinarskog društva. U međuvremenu, fizički napadi, kao i prijetnje i nasilje putem interneta i dalje su veliki problem za novinare u Hrvatskoj”.
Citirani paragraf sažetak je Reportera bez granica o medijskim slobodama u Hrvatskoj objavljen u četvrtak (18. aprila) Ipak, usprkos tome, indeks sloboda u ovoj zemlji narastao je za pet bodova, no razlog tome je bolja organizacija novinara u borbi za svoja prava i novi val otpora pritiscima. Na ljestvici 180 zemalja, Hrvatska se smjestila na 64. mjestu, odmah iznad Grčke, a ispod Bosne i Hercegovine. Slovenija se nalazi na 34. mjestu, dok je Srbija pala na 90., a Makedonija se popela na 95. mjesto.
U Bosni i Hercegovini koja se usprkos izrazito nekvalitetnom medijskom sadržaju nekim čudom iznad svojih susjednih zemalja, kao najveći problem prepoznata je “polarizirana politička klima, obilježena stalnim verbalnim napadima i nacionalističkom retorikom.” Prema mišljenju Reportera bez granica, to je stvorilo neprijateljsko okruženje prema medijskim slobodama. Uredničke politike u pravilu odražavaju etničke podjele i govor mržnje, i to sve očitije. “Novinari su napadni zbog svog etničkog podrijetla, kao i zbog onoga što pišu. Tužbe za klevetu političara često služe zastrašivanju novinara i odvraćaju ih od obavljanja posla. Koncentracija vlasništva nad medijima je izvor sve veće zabrinutosti, posebno zbog manjka transparentnosti nad medijskim vlasništvom. Uvjeti za zapošljavanje novinara su neizvjesni: zaposleni su na kratke ugovore i prenisko su plaćeni. Izvješćivanje je nedavno opstruirano u gradu Banja Luci u svezi s prosvjedima zbog neobjašnjive smrti mladića Davida Dragičevića, koji traje već mjesecima. Vlasti su ograničavale i slobodu demonstracije i izvještavanje o demonstracijama”, zaključuju Reporteri bez granica.
Ignoriranje kaznenih djela nad novinarima
Srbija je pak označena kao zemlja nesigurna za novinare. U posljednjih 5 godina otkad zemljom na ovoj ili onoj poziciji vlada trenutni predsjednik Aleksandar Vučić, Srbija je postala državom u kojoj baviti se novinarstvom nije sigurno zanimanje. Vidi se to i u izostanku državne potpore za novinarstvo, smatraju Reporteri bez granica. Broj napada na medije raste, a uključuje i prijetnje smrću kao i zapaljivu retoriku koja sve češće dolazi iz ustiju vladinih dužnosnika.
Mnogi napadi na integritete novinara nisu istraženi, riješeni a kamoli sankcionirani. Istovremeno, čini se da su agresivne kampanje provladinih medija protiv istraživačkih novinara u punom zamahu. Iako je istraživačko novinarstvo u Srbiji i dalje važan aspekt medijskog krajolika u toj zemlji, novinari istraživanja provode uz rizik po vlastiti život. Također, zbog koncentracije medijskog vlasništva, istraživačke priče obično su ograničene na doseg neprofitnih medija. “Sukob između političara i medija, široko rasprostranjene lažne vijesti koje vlada tolerira, i nedostatak pluralizma u tiskovnim i elektronskim medijima također su svi izvori velike zabrinutosti”, zaključuju Reporteri.
Osvježenje među našim bivšim jugoslavenskim zemljama je Makedonija, koja je prodisala nakon pada Nikole Gruevskog, te se na ljestvici zemalja po medijskim slobodama popela za čak 14 bodova. Ipak, pred socijaldemokratskom vladom još je mnogo posla, među kojima je promjena (demokratizacija) Zakona o medijima, posebno onoga o javnoj radioteleviziji, što vlada još nije provela iako je najavila tu reformu kao prioritet nakon osvajanja izbora (2017.). Posljedica toga je da je javni RTS i dalje u službi konzervativne VMRO-DPMNE stranke. Ipak, broj fizičkih napada na novinare smanjio se u 2018. na 1/3 od broja napada od godine prije. Veliki problem i dalje ostaje činjenica da je posljednjih godina prijavljeno 59 napada od čega su samo dva istražena i riješena.
Zaključak Reportera bez granica je da mržnja prema novinarima degradira u nasilje što povećava razinu straha. Broj zemalja označenih kao sigurne za novinare opada, dok autoritarni režimi diljem svijeta povećavaju svoj stisak nad medijima, no i u demokratskim zemljama, prezir političara prema novinarima postaje sve vidljiviji. Stoga sada govorimo o globalno nesigurnoj klimi prema novinarima.
Javnim financiranjem do veće slobode medija
Zanimljivo je primijetiti kako su na vrhu ljestvice zemalja sa najvećim stupnjem medijskih sloboda, ili, po novome, zemalja najsigurnijih za novinare, sve skandinavske zemlje inače poznate kao zemlje sa široko razgranatim javnim potporama za novinarski rad, dok zemlje u kojima je novinarstvo potpuno tržišna stvar imaju sve niži indeks medijskih sloboda. Milan F. Živković, SDP-ov medijski teoretičar i nekadašnji savjetnik Andree Zlatar Violić, bivše hrvatske ministrice kulture, a koji je svoju, nikad zaživjelu medijsku strategiju uvelike temeljio na skandinavskom modelu, ovu činjenicu komentira protupitanjem: “Je li novinarstvo bolje ako su uvjeti rada u redakciji kvalitetniji, mediji financijski stabilniji, a novinarske plaće sigurnije i veće? Ako solidno javno sufinanciranje novinarstva doprinosi svemu tome, ne treba nas čuditi visoka procjena medijskih sloboda u zemljama koje, poput nordijskih, vode aktivnu medijsku politiku, oslonjenu na direktne potpore novinarskom radu. Daniel S. Hallin, vjerojatno najcjenjeniji komparativni istraživač medijskih sustava primijetio je da je do porasta kritičkog odnosa skandinavskih medija prema političkim strankama došlo upravo u vrijeme uvođenja direktnih potpora, zaključujući da je to veoma snažan dokaz da one ne čine novinare “pitomima”, upravo suprotno.
Ipak, usprkos sve većem broju dokaza da novinarstvo jeste javno dobro koje kao takvo treba i zaštititi (javnim ulaganjem u novinarski rad), u ovo još treba uvjeriti kako političke elite u Europskoj uniji, tako i na Balkanu. Posebno se to odnosi na liberalne snage koje usprkos svom zalaganju za ljudska prava i javna dobra i dalje novinarstvo smatraju tržišnom djelatnošću u koju se država ne treba baš petljati…