U svim razdobljima povijesti postojali su primjeri izuzetnih žena koje su u raznim okolnostima pokazale snagu duha predanošću, upornošću i strpljivošću.
Jedna od njih je Marie Tharp, američka geologinja i oceanografkinja, prva znanstvenica koja je izradila detaljnu kartu oceanskog dna, što je znatno utjecalo na drugačije proučavanje planeta na kojem živimo. Iako su njezina istraživanja poduprla revolucionarne teorije u području geologije, Marie Tharp se od početničke želje za učenjem i istraživanjem do krajnjeg kartiranja oceanskog dna susretala s mnogim preprekama, uglavnom jer je bila – žena. Ne posumnjavši ni na tren u sebe, elegantno ih je i ustrajno preskakala te je pred kraj života dobila mnoge nagrade za svoj rad, iako je njezino ime izostavljano na početku mnogih znanstvenih radova.
Ljubav prema znanosti naslijedila je od oca, geodeta u američkom Ministarstvu poljoprivrede. Htjela je studirati književnost na koledžu St. John u Annapolisu koji tada nije primao žene, zbog čega je upisala engleski jezik i glazbu u Ohiou gdje je diplomirala 1943. godine.
Geologiju je upisala kada su muškarci počeli odlaziti u Drugi svjetski rat pa su žene bile potaknute da upisuju studije iz znanstvenih disciplina. Do tada su za njih bila rezervirana mjesta medicinskih sestara, učiteljica, tajnica… Mentori su uvidjeli da ima potencijal znanstvenika te su je uputili da se usavršava u izradi nacrta u tehničkom crtanju. Diplomirala je geologiju 1944. godine, a potom i matematiku 1948.
Iste godine dolazi u New York i počinje raditi na Sveučilištu Columbia, ali ne kao znanstvenik, nego kao tehnički asistent, što je također bio presedan učinjen vjerojatno zbog njezine tri diplome i nedvojbenih kvaliteta potrebnih u tim disciplinama – pronicljivosti, imaginacije i hrabrosti.
Ključnu ulogu u njezinom radu imao je Bruce Heezen, znanstvenik iz Iowe, specijalist za seizmičke i topografske podatke dobivene s morskog dna. Njihova će suradnja uroditi jedinstvenim znanstvenim fenomenom – kartom oceanskog dna.
Sve je započelo kada se američka mornarica zainteresirala za kartu morskog dna, vjerujući da je strateški važna za buduće podmorničke bitke.
Bilo je za pretpostaviti da Marie Tharp neće biti ta kojoj će pripasti čast istraživanja morskog dna s terena. Ženama tada nije bilo dopušteno raditi na brodovima u znanstvenim ekspedicijama. Dopala ju je uredska pozicija – tumačila je i vizualizirala Heezenove podatke. Ipak, 1965. godine i sama je po prvi put bila sudionik terenske ekspedicije.
Godine 1977. ona i Heezen su, u suradnji s austrijskim slikarom Heinrichom Berannom, objavili kartu cjelokupnog oceanskog dna koju je vlastoručno iscrtala Marie Tharp, a danas se može vidjeti u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu.
Njezin rad nije bio nimalo lak. Postoji anegdota da joj je Heezen dao sondu rekavši: “Evo, učini nešto s ovim.” Tada je najsuvremenija metoda istraživanja oblika dna dubokih oceana bila sondiranje kako bi se zvuk pretvorio u električne signale. Dobivene podatke, slične EKG-u, pretvarala je u topografiju oceanskog dna. Isprva je dvodimenzionalno skicirala pojedine signale dobivene s brodova, a poslije, sakupivši ih više, pretvarala ih je u trodimenzionalne nacrte. Njezina predanost preciznom skiciranju detalja bila je nevjerojatna. Otkrića do kojih su došli bila su još nevjerojatnija. Oceansko dno nije muljevita ravnica kako je dotad većina geologa smatrala, već je to bio krajolik bogat planinskim lancima, grebenima i kanjonima, ponegdje većima i dubljima nego na kontinentu.
Veći dio moje znanstvene karijere provela sam radeći u pozadini, ali nemam apsolutno nikakvih zamjerki na to. Mislila sam kako imam sreću da imam tako zanimljiv posao. Otkrivanje rasjedne doline i Srednjoatlantskog grebena koji se protezao duž svijeta na 40 000 milja – to je bilo nešto veliko. To se može ostvariti samo jednom. Ne može se pronaći ništa veće od toga, barem ne na ovom planetu.
Najimpresivnije je bilo otkriće Srednjoatlantskog grebena – podvodnog planinskog lanca dugog oko 16 000 km formiranog tektonikom ploča. Podmorske planine koje formiraju greben na pojedinim mjestima izviru iznad razine mora, formirajući tako, pored ostalih, i Azorske otoke te otok Sveta Helena.
Obradom dobivenog materijala Marie Tharp došla je do još jednog revolucionarnog otkrića koje je poduprlo teoriju pomicanja kontinenata (kontinentalni drift) i kasniju teoriju tektonike ploča. Naime, utvrdila je način na koji su nastali Srednjoatlantski greben i ostali podmorski grebeni. Duboko na dnu oceana postojala je i dolina koja je prolazila sredinom planinskog lanca. Ta rasjedna dolina područje je gdje Zemljina kora puca, a magma se iz unutrašnjosti podiže na mjestu rasjeda formirajući nove oblike. Najpoznatija takva dolina je Velika rasjedna dolina (Great Rift Valley) nastala odvajanjem afričke i arapske tektonske ploče. Hazeen je prvi odbacio hipotezu Marie Tharp nazvavši je “ženskim naklapanjima”, a veliki Jacques Cousteau, francuski istraživač mora i redatelj dokumentarnih filmova, požurio se demantirati je u praksi, ali se zaprepastio otkrivši rasjed baš tamo gdje ga je Marie Tharp iscrtala.
Tektonika ploča je geološka teorija koja objašnjava pomake Zemljine kore velikih razmjera te objašnjava mnoge različite događaje na Zemlji – rasprostranjenost potresa, postanak ulančanog gorja, podrijetlo topografije oceanskog dna, rasprostranjenost i raspored vulkana…
Marie Tharp dobitnica je više vrijednih priznanja; Kongresna knjižnica proglasila ju je jednom od četiri najistaknutija kartografa XX. stoljeća, dobila je i The Lamont-Doherty Heritage Award za doprinos oceanografiji, a žene koje žele studirati na Zemaljskom institutu Sveučilišta Columbia imaju mogućnost dobiti stipendiju Marie Tharp.
Ta prva dama oceanografije bila je od onog soja znanstvenika koji povezuju činjenice s kreativnom imaginacijom i intuicijom, što joj je pomoglo da prilično precizno iscrta i dijelove oceana gdje mjerenja još nisu bila ni započeta.
“Slika vrijedi tisuću riječi, a vidjeti na kraju znači i povjerovati”, izjavila je jednom prilikom. Kažu da je bila nevjerojatno smirena tijekom cijelog razdoblja znanstvene interpretacije i pokušaja opovrgavanja njezinih podataka. Poslije je o tome rekla: “Pustila sam momke da se svađaju, bila sam prezauzeta izradom karata.”
Umrla je 2006. godine, a 2009. rad kojem je posvetila svoj život postavljen je na Google Earthu.
Autor: Marta Mihičić