Željka Markić i predstavnik pročetničke srpske stranke Dveri Nemanja Zarić koncem 2016. u Cape Townu zajedno su potpisali globalni anti-LGBT manifest. Osim homofobije, vežu ih pokušaji rehabilitacije fašističkih kolaboranata, tijesna suradnja s crkvom i štovanje pseudoznanstvenice Judith Reisman
Ana Brakus
Predstavnici huškačkih i mrzilačkih pokreta iz zemalja diljem svijeta prošlog su prosinca u Cape Townu ostavili svoje potpise na globalnom anti-LGBT manifestu. Susret na drugom kraju svijeta, na kojem je osnovana Međunarodna organizacija za obitelj, svojom prisutnošću su uveličali i predstavnici iz Hrvatske i Srbije. Potpis Željke Markić tako se našao uz potpis Nemanje Zarića, predsjednika Savjeta za porodicu i socijalna pitanja, koji je predstavljao Dveri, srpski pandan udruzi i političkoj stranci U ime obitelji.
‘Prirodni je zakon iznad svake politike i svake države’, rekla je u Cape Townu Željka Markić uz dobro poznati smiješak na licu, dok je pored nje deklaracija, isprintana u ljudskoj veličini, okupljenima davala do znanja da će se njeni potpisnici baviti ‘obeshrabrivanjem pornografije, preljuba i razvoda te se snažno opirati svakoj inicijativi za redefiniciju braka – zajednicama koje uključuju istospolne ili grupne, seksualno otvorene te privremene veze’.
Dveri su više puta spriječile održavanje Parade ponosa u Beogradu, a od svojih začetaka zagovaraju rehabilitaciju ‘mučenika’ Dimitrija Ljotića, Milana Nedića i Draže Mihailovića
Postoji li, uostalom, logičnija stvar od suradnje radikalno desnih, odnosno ekstremno nacionalističkih stranaka i organizacija na uništenju primarnih prijetnji njihovom sanjanom poretku prije negoli uslijede zahtjevi za međusobnim uništenjem? Takvo bi se stanje gotovo pa moglo nazvati prirodnim, a samim time moglo bi i savršeno objasniti rečenicu koju je Željka Markić izgovorila na skupu u Južnoafričkoj Republici.
Iako od svojih začetaka zagovaraju rehabilitaciju ‘mučenika’ Dimitrija Ljotića, Milana Nedića i Draže Mihailovića, pročetničko djelovanje Dveri svoj je retorički, ali ne i ideološki zaokret doživjelo izdavanjem ‘Antifašističkog manifesta Dveri 2009. godine’. Kako je zabilježeno u ‘Helsinškim sveskama’ iz 2014. godine u izdanju Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, manifestom su ustvrdili da ‘ne postoji jugoslavenski antifašizam, već samo srpski jer su Hrvati, bosanski muslimani, Šiptari, Mađari, Bugari i drugi narodi bili saveznici Hitleru i često su surovije satirali srpski narod i ustanike, nego sami nacistički te fašistički diktatori’. Aktualni i, ironično, razveden pa ponovno oženjen predsjednik Dveri Boško Obradović, koji se nedavno kandidirao za predsjednika Srbije, tu je liniju nastavio zastupati i godinu dana kasnije, kada je tvrdio da Milana Nedića, kao i niz drugih ličnosti, treba rehabilitirati zbog ‘ispravljanja lične nepravde’, pri čemu to ne znači ‘istorijsku rehabilitaciju njihove kolaboracionističke politike’.
Koristeći gotovo identičnu argumentaciju, U ime obitelji sada brani nedavno predan zahtjev za reviziju postupka osude Filipa Lukasa, predsjednika Matice hrvatske i pisca panegirika Paveliću, koji je nakon Drugog svjetskog rata osuđen na smrt. ‘Lukas je bio intelektualac i Hrvat, što je u to vrijeme komunističkim vlastima bilo dovoljno da nekoga ubiju ili osude na smrt. Željeli smo, barem koliko-toliko, ispraviti nanesenu mu nepravdu’, objasnila je Markić gostujući prošli tjedan u HRT-ovoj emisiji ‘Iza zavjese’, nedugo nakon što je dala do znanja da osuđuje ‘lijevi i desni totalitarizam’.
Gotovo svakodnevno naslovnica Markićkinog portala Narod.hr ispunjena je sadržajem kojim se potpiruju najniže nacionalističke strasti među ‘većinskim hrvatskim narodom’, a općepoznato je da je riječ o zadatku koji se najlakše izvršava pomoću demonizacije Srba i njome povezane fascinacije Nezavisnom Državom Hrvatskom. U brojnim kolumnama toga portala između redaka proviruje nostalgija za ustaškim režimom, a o ustaškim i nacističkim zločincima piše se kao o ‘najodlikovanijim vojnicima’ ili ‘nacionalnim junacima’. Međutim, upadljivo nedostaju sadržaji povezani s pročetnički ili, kako to U ime obitelji više voli reći, antihrvatski orijentiranim Dverima. ‘Uslugu’ organizaciji Željke Markić i drugim sličnim klerikalno-konzervativnim inicijativama u istoj mjeri uzvraća i medij Dveri. Naime, Narod.hr ne dira u Dveri, a Snaga naroda, najprije piratski, a potom i registrirani radio te srpske organizacije, ne dira U ime obitelji.
Martin Mlinarić, postdoktorand na njemačkom Institutu za medicinsku sociologiju, u razgovoru za ‘Novosti’ je kazao da je njihova međusobna suradnja, ako ona i postoji, skrivena. Nije mu poznato da se na jednoj ili drugoj internetskoj stranici može pronaći ikakav spomen onoga drugoga. Jedino što ih je do potpisivanja homofobne deklaracije javno vezalo je pseudoznanstvenica Judith Reisman, čije se ime pojavilo u zborniku Dveri ‘Globalno zaGEJavanje: totalitarna ideologija homoseksualizma’ i koja je tokom kampanje protiv zdravstvenog odgoja gostovala u Hrvatskoj.
– Nedostatak javne suradnje je zapravo jako smiješan. Dveri nakon uspješno provedenog referenduma o braku nisu U ime obitelji izrazile otvorenu podršku, baš kao što ni U ime obitelji ili Hrast na isti način nisu uzvratili Dverima nakon otkazanih Parada ponosa u Beogradu – kaže Mlinarić, koji je u suradnji s politologom Draganom Šljivićem lani, u sklopu međunarodnog zbornika ‘Minorities under Attack’, objavio komparativnu analizu ovih organizacija.
Osim snažne nacionalističke pozadine, analizom su uočili i brojne druge sličnosti Dveri i U ime obitelji. Najveću su razliku pak zamijetili u njihovom pristupu međunarodnoj suradnji.
– Ti neokonzervativni pokreti lokalni su izrazi onoga što možemo vidjeti i u drugim europskim zemljama (Alternativa za Njemačku, Nacionalna fronta u Francuskoj, Stranka za slobodu u Nizozemskoj ili UKIP u Velikoj Britaniji). Razlika je samo u tome što zbog lokalnog konteksta crkve u Hrvatskoj i Srbiji igraju veću ulogu – govori nam Mlinarić.
U ime obitelji i Dveri su lokalni izrazi onoga što možemo vidjeti i u drugim europskim zemljama. Razlika je samo u tome što crkve u Hrvatskoj i Srbiji igraju veću ulogu – kaže Martin Mlinarić
Sličnost najprije uočava u transformaciji organiziranih i logistički i/ili svjetonazorski crkveno podržavanih pokreta u političke stranke, kao što je to slučaj s Hrastom, U ime obitelji i Dverima. No napominje da se sličnosti vide i u ‘prezentiranju čelnih ljudi tih organizacija kao onih koji su ‘novi i sposobni’ ili opozicija lijevo-liberalnom, političkom i medijskom establišmentu’, a sve s ciljem što bržeg akumuliranja političke moći. Podsjetimo da je na mjestu aktualnog predsjednika Hrasta, Ladislava Ilčića, nekada stajala Markić, koja je nakon okršaja unutar organizacije najprije osnovala udrugu, a potom i političku stranku U ime obitelji.
– Sličan im je način financiranja i inspiracija koja potječe od anglosaksonske dijaspore. Prije svega je riječ o metodama koje koriste u civilnom društvu. Naglašavaju prava roditelja i djece pozivajući se na međunarodne konvencije o ljudskim pravima i ocjene Europskog suda za ljudska prava o ograničenju prava za LGBT osobe u kontekstu gej brakova i posvajanja djece. U tom smislu nisu čisto kontrasekularni ili antidemokratski, već su upravo proizvodi liberalne demokracije i zagovarači populističkog majoritizma unutar liberalnog pluralizma – opisuje Mlinarić djelovanje ovih organizacija, napominjući da se one u javnosti žele predstaviti kao ‘autentično civilno društvo’.
Najveću razliku među njima Mlinarić vidi u pristupu međunarodnom djelovanju.
– Dok Dveri više surađuju sa sličnim antiliberalnim i klerikalnim prolifepokretima iz Rusije i SAD-a, i to na primjer kroz djelovanje u Svjetskom kongresu porodica, predstavnici U ime obitelji su se okrenuli sličnim katoličkim pokretima u Slovačkoj ili neokonzervativnim organizacijama s anglosaksonskih prostora. Razlika je dakle u kulturološkoj orijentaciji: Dveri su više klasični antizapadni pokret kao što je i Srpska pravoslavna crkva, dok takva priča očito ne funkcionira u hrvatskom nacionalizmu – objašnjava Mlinarić.
Potpisivanje deklaracije i susret u Južnoafričkoj Republici Mlinarić smatra logičnim, pojašnjavajući da su Dveri izrazito aktivne u tom savezu.
– Vidim to kao pokušaj da se pokaže da je to svjetski pokret, zaštićen međunarodnim deklaracijama, od katolika do pravoslavca, od Južnoafričke Republike do Rusije, a ne samo lokalni izuzetak s jednog prostora kao što je zapadni Balkan. Prije svega treba vidjeti financijsku i logističku pozadinu. Kongresi i međunarodni sastanci su važni za alokaciju ili raspodjelu resursa te za sporazume o strateškim PR metodama – smatra on.
Dragan Šljivić, koautor komparativne analize Dveri i U ime obitelji, smatra da trenutno svjedočimo ‘svojevrsnoj globalizaciji antiglobalizma’.
– Stvaraju se mreže različitih vrsta antiglobalista sa globalnim ambicijama, a velikim igračima unutar ovih struktura ne odgovara ovo što sada imamo među organizacijama koje predstavljaju te ideje u Hrvatskoj i Srbiji. Junaci naše priče ne sarađuju sada, mada koriste iste ideološke izvore, a verovatno bi mogli da razgovaraju o istim dokumentarnim filmovima koje su odgledali ili knjigama koje su pročitali. Sve to stvara potencijal da sa vremenom, kako bude jačala predstava o tome da postoje neki daleko ozbiljniji neprijatelji, možda i oni počnu da se sastaju na bilateralnoj osnovi – kaže Šljivić i dodaje da je veliko pitanje hoćemo li uskoro vidjeti zajedničku fotografiju na kojoj jedno pored drugoga nasmijani stoje Markić i Obradović.
Šljivić smatra kako radikali Vojislava Šešelja i Dveri ciljaju na isto biračko tijelo, ali i da ‘sekularni nacionalisti u Srpskoj radikalnoj stranci doživljavaju religiozne nacionaliste iz Dveri kao ozbiljnu pretnju’.
Među razlozima zbog kojih su se odlučili istražiti ove dvije organizacije, Mlinarić izdvaja njihovu uspješnost.
– Za razliku od nekih drugih klerofašističkih organizacija, kao što su Obraz, Srpski narodni pokret 1389 i Naši u Srbiji ili HČSP u Hrvatskoj, Dveri i U ime obitelji su trajno utjecali na glavne političke igrače. Uspješniji su jer se mogu predstaviti kao fini, kulturni i građanski predstavnici ‘zaboravljene’ srednje klase u pluralizmu i liberalnoj demokraciji i kao ‘novi sposobni ljudi’ na političkoj pozornici, odnosno kao pripadnici sposobne elite koja (još) nije dio političkog i medijskog establišmenta tranzicije nakon raspada SFRJ – zaključuje on.
Portal novosti
edstavnici huškačkih i mrzilačkih pokreta iz zemalja diljem svijeta prošlog su prosinca u Cape Townu ostavili svoje potpise na globalnom anti-LGBT manifestu. Susret na drugom kraju svijeta, na kojem je osnovana Međunarodna organizacija za obitelj, svojom prisutnošću su uveličali i predstavnici iz Hrvatske i Srbije. Potpis Željke Markić tako se našao uz potpis Nemanje Zarića, predsjednika Savjeta za porodicu i socijalna pitanja, koji je predstavljao Dveri, srpski pandan udruzi i političkoj stranci U ime obitelji.
‘Prirodni je zakon iznad svake politike i svake države’, rekla je u Cape Townu Željka Markić uz dobro poznati smiješak na licu, dok je pored nje deklaracija, isprintana u ljudskoj veličini, okupljenima davala do znanja da će se njeni potpisnici baviti ‘obeshrabrivanjem pornografije, preljuba i razvoda te se snažno opirati svakoj inicijativi za redefiniciju braka – zajednicama koje uključuju istospolne ili grupne, seksualno otvorene te privremene veze’.
Dveri su više puta spriječile održavanje Parade ponosa u Beogradu, a od svojih začetaka zagovaraju rehabilitaciju ‘mučenika’ Dimitrija Ljotića, Milana Nedića i Draže Mihailovića
Postoji li, uostalom, logičnija stvar od suradnje radikalno desnih, odnosno ekstremno nacionalističkih stranaka i organizacija na uništenju primarnih prijetnji njihovom sanjanom poretku prije negoli uslijede zahtjevi za međusobnim uništenjem? Takvo bi se stanje gotovo pa moglo nazvati prirodnim, a samim time moglo bi i savršeno objasniti rečenicu koju je Željka Markić izgovorila na skupu u Južnoafričkoj Republici.
Iako od svojih začetaka zagovaraju rehabilitaciju ‘mučenika’ Dimitrija Ljotića, Milana Nedića i Draže Mihailovića, pročetničko djelovanje Dveri svoj je retorički, ali ne i ideološki zaokret doživjelo izdavanjem ‘Antifašističkog manifesta Dveri 2009. godine’. Kako je zabilježeno u ‘Helsinškim sveskama’ iz 2014. godine u izdanju Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, manifestom su ustvrdili da ‘ne postoji jugoslavenski antifašizam, već samo srpski jer su Hrvati, bosanski muslimani, Šiptari, Mađari, Bugari i drugi narodi bili saveznici Hitleru i često su surovije satirali srpski narod i ustanike, nego sami nacistički te fašistički diktatori’. Aktualni i, ironično, razveden pa ponovno oženjen predsjednik Dveri Boško Obradović, koji se nedavno kandidirao za predsjednika Srbije, tu je liniju nastavio zastupati i godinu dana kasnije, kada je tvrdio da Milana Nedića, kao i niz drugih ličnosti, treba rehabilitirati zbog ‘ispravljanja lične nepravde’, pri čemu to ne znači ‘istorijsku rehabilitaciju njihove kolaboracionističke politike’.
Koristeći gotovo identičnu argumentaciju, U ime obitelji sada brani nedavno predan zahtjev za reviziju postupka osude Filipa Lukasa, predsjednika Matice hrvatske i pisca panegirika Paveliću, koji je nakon Drugog svjetskog rata osuđen na smrt. ‘Lukas je bio intelektualac i Hrvat, što je u to vrijeme komunističkim vlastima bilo dovoljno da nekoga ubiju ili osude na smrt. Željeli smo, barem koliko-toliko, ispraviti nanesenu mu nepravdu’, objasnila je Markić gostujući prošli tjedan u HRT-ovoj emisiji ‘Iza zavjese’, nedugo nakon što je dala do znanja da osuđuje ‘lijevi i desni totalitarizam’.
Gotovo svakodnevno naslovnica Markićkinog portala Narod.hr ispunjena je sadržajem kojim se potpiruju najniže nacionalističke strasti među ‘većinskim hrvatskim narodom’, a općepoznato je da je riječ o zadatku koji se najlakše izvršava pomoću demonizacije Srba i njome povezane fascinacije Nezavisnom Državom Hrvatskom. U brojnim kolumnama toga portala između redaka proviruje nostalgija za ustaškim režimom, a o ustaškim i nacističkim zločincima piše se kao o ‘najodlikovanijim vojnicima’ ili ‘nacionalnim junacima’. Međutim, upadljivo nedostaju sadržaji povezani s pročetnički ili, kako to U ime obitelji više voli reći, antihrvatski orijentiranim Dverima. ‘Uslugu’ organizaciji Željke Markić i drugim sličnim klerikalno-konzervativnim inicijativama u istoj mjeri uzvraća i medij Dveri. Naime, Narod.hr ne dira u Dveri, a Snaga naroda, najprije piratski, a potom i registrirani radio te srpske organizacije, ne dira U ime obitelji.
Martin Mlinarić, postdoktorand na njemačkom Institutu za medicinsku sociologiju, u razgovoru za ‘Novosti’ je kazao da je njihova međusobna suradnja, ako ona i postoji, skrivena. Nije mu poznato da se na jednoj ili drugoj internetskoj stranici može pronaći ikakav spomen onoga drugoga. Jedino što ih je do potpisivanja homofobne deklaracije javno vezalo je pseudoznanstvenica Judith Reisman, čije se ime pojavilo u zborniku Dveri ‘Globalno zaGEJavanje: totalitarna ideologija homoseksualizma’ i koja je tokom kampanje protiv zdravstvenog odgoja gostovala u Hrvatskoj.
– Nedostatak javne suradnje je zapravo jako smiješan. Dveri nakon uspješno provedenog referenduma o braku nisu U ime obitelji izrazile otvorenu podršku, baš kao što ni U ime obitelji ili Hrast na isti način nisu uzvratili Dverima nakon otkazanih Parada ponosa u Beogradu – kaže Mlinarić, koji je u suradnji s politologom Draganom Šljivićem lani, u sklopu međunarodnog zbornika ‘Minorities under Attack’, objavio komparativnu analizu ovih organizacija.
Osim snažne nacionalističke pozadine, analizom su uočili i brojne druge sličnosti Dveri i U ime obitelji. Najveću su razliku pak zamijetili u njihovom pristupu međunarodnoj suradnji.
– Ti neokonzervativni pokreti lokalni su izrazi onoga što možemo vidjeti i u drugim europskim zemljama (Alternativa za Njemačku, Nacionalna fronta u Francuskoj, Stranka za slobodu u Nizozemskoj ili UKIP u Velikoj Britaniji). Razlika je samo u tome što zbog lokalnog konteksta crkve u Hrvatskoj i Srbiji igraju veću ulogu – govori nam Mlinarić.
U ime obitelji i Dveri su lokalni izrazi onoga što možemo vidjeti i u drugim europskim zemljama. Razlika je samo u tome što crkve u Hrvatskoj i Srbiji igraju veću ulogu – kaže Martin Mlinarić
Sličnost najprije uočava u transformaciji organiziranih i logistički i/ili svjetonazorski crkveno podržavanih pokreta u političke stranke, kao što je to slučaj s Hrastom, U ime obitelji i Dverima. No napominje da se sličnosti vide i u ‘prezentiranju čelnih ljudi tih organizacija kao onih koji su ‘novi i sposobni’ ili opozicija lijevo-liberalnom, političkom i medijskom establišmentu’, a sve s ciljem što bržeg akumuliranja političke moći. Podsjetimo da je na mjestu aktualnog predsjednika Hrasta, Ladislava Ilčića, nekada stajala Markić, koja je nakon okršaja unutar organizacije najprije osnovala udrugu, a potom i političku stranku U ime obitelji.
– Sličan im je način financiranja i inspiracija koja potječe od anglosaksonske dijaspore. Prije svega je riječ o metodama koje koriste u civilnom društvu. Naglašavaju prava roditelja i djece pozivajući se na međunarodne konvencije o ljudskim pravima i ocjene Europskog suda za ljudska prava o ograničenju prava za LGBT osobe u kontekstu gej brakova i posvajanja djece. U tom smislu nisu čisto kontrasekularni ili antidemokratski, već su upravo proizvodi liberalne demokracije i zagovarači populističkog majoritizma unutar liberalnog pluralizma – opisuje Mlinarić djelovanje ovih organizacija, napominjući da se one u javnosti žele predstaviti kao ‘autentično civilno društvo’.
Najveću razliku među njima Mlinarić vidi u pristupu međunarodnom djelovanju.
– Dok Dveri više surađuju sa sličnim antiliberalnim i klerikalnim prolifepokretima iz Rusije i SAD-a, i to na primjer kroz djelovanje u Svjetskom kongresu porodica, predstavnici U ime obitelji su se okrenuli sličnim katoličkim pokretima u Slovačkoj ili neokonzervativnim organizacijama s anglosaksonskih prostora. Razlika je dakle u kulturološkoj orijentaciji: Dveri su više klasični antizapadni pokret kao što je i Srpska pravoslavna crkva, dok takva priča očito ne funkcionira u hrvatskom nacionalizmu – objašnjava Mlinarić.
Potpisivanje deklaracije i susret u Južnoafričkoj Republici Mlinarić smatra logičnim, pojašnjavajući da su Dveri izrazito aktivne u tom savezu.
– Vidim to kao pokušaj da se pokaže da je to svjetski pokret, zaštićen međunarodnim deklaracijama, od katolika do pravoslavca, od Južnoafričke Republike do Rusije, a ne samo lokalni izuzetak s jednog prostora kao što je zapadni Balkan. Prije svega treba vidjeti financijsku i logističku pozadinu. Kongresi i međunarodni sastanci su važni za alokaciju ili raspodjelu resursa te za sporazume o strateškim PR metodama – smatra on.
Dragan Šljivić, koautor komparativne analize Dveri i U ime obitelji, smatra da trenutno svjedočimo ‘svojevrsnoj globalizaciji antiglobalizma’.
– Stvaraju se mreže različitih vrsta antiglobalista sa globalnim ambicijama, a velikim igračima unutar ovih struktura ne odgovara ovo što sada imamo među organizacijama koje predstavljaju te ideje u Hrvatskoj i Srbiji. Junaci naše priče ne sarađuju sada, mada koriste iste ideološke izvore, a verovatno bi mogli da razgovaraju o istim dokumentarnim filmovima koje su odgledali ili knjigama koje su pročitali. Sve to stvara potencijal da sa vremenom, kako bude jačala predstava o tome da postoje neki daleko ozbiljniji neprijatelji, možda i oni počnu da se sastaju na bilateralnoj osnovi – kaže Šljivić i dodaje da je veliko pitanje hoćemo li uskoro vidjeti zajedničku fotografiju na kojoj jedno pored drugoga nasmijani stoje Markić i Obradović.
Šljivić smatra kako radikali Vojislava Šešelja i Dveri ciljaju na isto biračko tijelo, ali i da ‘sekularni nacionalisti u Srpskoj radikalnoj stranci doživljavaju religiozne nacionaliste iz Dveri kao ozbiljnu pretnju’.
Među razlozima zbog kojih su se odlučili istražiti ove dvije organizacije, Mlinarić izdvaja njihovu uspješnost.
– Za razliku od nekih drugih klerofašističkih organizacija, kao što su Obraz, Srpski narodni pokret 1389 i Naši u Srbiji ili HČSP u Hrvatskoj, Dveri i U ime obitelji su trajno utjecali na glavne političke igrače. Uspješniji su jer se mogu predstaviti kao fini, kulturni i građanski predstavnici ‘zaboravljene’ srednje klase u pluralizmu i liberalnoj demokraciji i kao ‘novi sposobni ljudi’ na političkoj pozornici, odnosno kao pripadnici sposobne elite koja (još) nije dio političkog i medijskog establišmenta tranzicije nakon raspada SFRJ – zaključuje on.
