Dokumentarni film režisera Faruka Sokolovića „Nema ali“ prikazan je u srijedu u Banjaluci. To je priča o pokušaju da se 20 godina nakon rata u Bosni i Hercegovini ljudi suoče sa zločinima koji su počinjeni, da se otkrije istina o njima i tako doprinese procesu pomirenja.
Autor: Maja Bjelajac, IWPR
Dokumentarni film režisera Faruka Sokolovića „Nema ali“ prikazan je u srijedu u Banjaluci. To je priča o pokušaju da se 20 godina nakon rata u Bosni i Hercegovini ljudi suoče sa zločinima koji su počinjeni, da se otkrije istina o njima i tako doprinese procesu pomirenja.Priča prati mladog sarajevskog intelektualca Harisa Jusufovića koji dvije decenije nakon rata želi da sazna šta se desilo s njegovim komšijama Srbima koji su ubijeni u ratu.
Na to ga je potakla tragična sudbina Sarajke Slobodanke Macanović čiji su roditelji ratne 1993. godine odvedeni iz svog stana i ubijeni na Kazanima. Slobodanka ni do danas nije pronašla njihove posmrtne ostatke.
„Nema ali“ je dokumentarac urađen u produkciji Mebius filma i IWPR-a, a nastao je na osnovu Jusufovićevog teksta objavljenog na portalu Buka.
Haris je sa Slobodankom obišao Kazane, mjesto na kojem su ubijani sarajevski Srbi, pod komandom Mušana Topalovića Cace, prvog čovjeka 10. Brdske brigade Armije BiH.
Potresen pričom žene koja više od 20 godina traži gdje su joj pokopani otac i majka, Jusufović se, zapravo, odupire relativizaciji zločina koja je duboko ukorijenjena u današnjem bosanskohercegovačkom društvu. Mladi sarajevki intelektualac bori se da prestane praksa da se zločin nad pripadnicima jednog naroda „pravda“ zločinom počinjenim nad drugim narodom. To je upravo sublimirano u naslovu filma – „Nema ali“
„Treba da iskopamo kosture naše prošlosti da bi imali budućnost. Ja neću da nosim teret ratnog zločina nad Srbima u Sarajevu jer moja savjest je čista”, kaže Haris u filmu, pojašnjavajući zašto ne smije biti „ali“ ni za jedan zločin.
Slobodanka Macanović, koja i dalje traži kosti svojih roditelja, podsjeća da iako su prošle dvije decenije, sve ratne istine nisu otkrivene.
„Ljudi koji su bili prisutni odvođenju i ubistvima svojih komšija treba da progovore. Da se taj proces završi što prije i nikome ne ostane ničiji kredit. Jer ja ne bih želila da ovo što ja nosim ostane mom sinu. On je, kad se to desilo, imao 10 godina i njegov život je obilježen Kazanima. Jer svaka moja suza i svaki moj stres je prošao kroz njega. Dajte da dođe do pomirenja, da konačno te generacije vaše djece krenu bez nekog amaneta iza leđa, da moraju nešto rješavati, kaže Slobodanka.
Urednik portala Buka Aleksandar Trifunović ističe da je pitanje „šta se desilo s mojim komšijama“ univerzalno pitanje koje svi treba da si postave. „Nas obično zanimaju žrtve iz naših redova, a počinioci iz tuđih“, kaže Trifunović i dodaje da je odnos Harisa i Slobodanke ključni u cijeloj priči.
„Nema ali“ je zapravo priča o savjesti jednog čovjeka koji nije odgovoran za zločin ali ne želi biti dio komoditeta društva koje zatvara oči pred zločinima u sopstvenim redovima.
Duda Sokolović iz Mebius filma podsjetila je da ova kuća već godinama radi filmove koji predstavljaju istinite priče iz BiH, koje nose pozitivne poruke.
„Puno priča u BiH ima koje su dobre priče o dobrim ljudima. Bez lične priče ljudi će teško doživjeti dimenziju te tragedije, tog zločina. I mislim da je to način na koji se može ispričati ta druga dimenzija rata i druga dimenzija mira danas“ rekla je Sokolovićeva podsjećajući na surovu činjenicu da se djeca u današnjoj BiH vaspitavaju kako bi se učinili većim ratnicima od onih koji su bili u ratu.
„Kako mogu taj bol ostaviti narednim generacijama i tu mržnju?“, pita se Duda Sokolović i dodaje da je to glavni razlog da se priče poput “Nema ali“ ispričaju.
Impulsportal