Rodila se u obitelji Nikole Malade i Stane Kašić u Drnišu 1924. godine, a već nakon par godina sele se u Split gdje je pohađala školu.
Tokom školovanja se uključila u revolucionarni omladinski pokret i postala član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), a zbog čega je imala problema s vlastima Kraljevine Jugoslavije.
U isto vrijeme istim je stopama krenula i njena kasnija “suparnica” Savka Dabčević-Kučar, a njihovi životi i angažman stalno su se preplitali. Zajedno su sudjelovale u akciji protesta protiv potalijančivanja Hrvata u Dalmaciji, koju je Ante Pavelić velikodušno ustupio 1941. godine fašističkoj Italiji.
– Moj put nije mogao ni biti drugačiji – kaže za svoje opredjeljenje pristupanju partizanskom pokretu. Ratovala je u poznatoj XI. Dalmatinskoj brigadi, koja je oslobađala Rijeku i Trst, a ona je svoj ratni put završila negdje oko slovenskog Dravograda.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata polako, ali sigurno uspinjala se po ljestvici.
No, u nedoba je dobila pravu priliku, u vremenima međupartijskog sukoba sedamdesetih godina.
Nakon sloma hrvatskog proljeća Milka Planinc dolazi na čelnu poziciju Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (SKH) odakle, na prijedlog Josipa Vrhovca, daje uhititi Franju Tuđmana, Dražena Budišu, Šimu Đordana, Marka Veselicu, Vladu Gotovca, Hrvoja Šošića i druge aktere hrvatskog proljeća. 1977. godine Vrhovec je protiv nje vodio unutarpartijske intrige, no zaštitio ju je sam Josip Broz Tito.
Milka Planinc je potvrdila da sa Savkom Dabčević – Kučar privatno nikada nije bila prijateljica, nisu bile bliske iako su se ponekada družile u Savkinoj kući, pričajući o djeci i modi. Milka se razišla sa Savkom na nekim pitanjima, no nisu se svađale niti mrzile. Među njima je postojala ozbiljna razlika, ali ne dovoljna za mržnju.
Bila je tada sigurno najnepopularnija osoba u Hrvatskoj.
Nije bježala od najgorih zadataka. Kada se 1982. godine Jugoslavija stropoštala u gospodarski i politički ambis, prihvatila se uloge predsjednice Vlade te je uvela program ekonomske stabilizacije, koji će mnogi povezivati i pamtiti s nestašicama kave i deterdženta, redukcijama struje i famozne vožnje “par-nepar” radi uštede goriva. U to vrijeme je prozvana i bila znana kao jugoslavenska željezna lady. No, ostvarila je pretpostavke koje će kasnije baštiniti Ante Marković.
Milka Planinc neka je vrsta hrvatskog generala Jaruzelskog ili nesretnog češkog predsjednika Emila Hache, osoba koje su prihvatile “nemoralne političke ponude”, ali, uz predložak da bi bez njih bile gore, odnosno da su solucije koje su se nudile mogle biti tragičnije. No, to je na sudu povijesti i njihov križ koji nose.
Teško da će Milka Planinc dobiti ulicu u rodnom gradu ili Zagrebu u kojem je provela cijeli svoj život, kao što će teško doživjeti punu rehabilitaciju, ali barem da joj se na teret ne stavljaju djela nekih drugih ili pak ne preuveličavaju neke “nezasluge”. Za njom se neće stavljati zastave na pola koplja, što se radilo za neke koji nisu to zaslužili, no koji su imali bolji PR.
– Znam da nisam bila omiljena, ali nisam bila ni pokvarena, ni staljinist, ni puno od onoga što su mi pripisivali bez mogućnosti da me se sasluša do kraja – znala je reći sa sjetom u glasu, svjesna da će uvijek nositi biljeg “onih koji su došli nakon 1971.” i koji će biti s onu stranu Panteona. Bila je često “velika meta” za sve ono što je bilo kontroverzno u vrijeme “komunističke” vladavine u Hrvatskoj.
Umrla je 2010 u 86. godini.
Ostat će zapamćena kao jedina žena na čelu jedne komunističke države i osoba kojoj su zapale takve dužnosti da će biti nepopularnim simbolom prošlosti, ali i netko koga je trebalo saslušati.
Izvor: http://www.jutarnji.hr/