Wednesday, November 20, 2024

Moram li biti ljubazna kako bih se zaštitila?

Trebamo podršku policije i ostalih tijela za provedbu zakona, kako bismo širili poruku da flert nije flert ako se žena osjeća prestrašeno. Kako bi stvorili prostore gdje se sve žene osjećaju dovoljno sigurno da pogledaju u oči uznemirivaču i kažu: “Ostavi me na miru.

Autor: Daisy Buchanan, alternet.org

Mama mi je jednom rekla da najviše žali što je odgojila svoje kćeri da budu tako pristojne. Zaključila je to nakon što je jedna od mojih mlađih sestri došla kući u suzama. “Prijateljski” nastrojen čovjek na željezničkoj postaji komentirao je njezine noge i pitao je ima li dečka. “Stvarno sam ga htjela ignorirati, ali nisam htjela biti nepristojna! Nisam znala što da radim!” rekla je plačući. Tada je imala je 14 godina.

Očito postoji nešto u tom mirnom vagonu i bifeu na željezničkoj stanici što potiče razno razne neumjesne komentare putnika. Britanska transportna policija upravo je objavila da je broj seksualnih kaznenih djela na vlakovima i postajama porastao za 25% u odnosu na proteklu godinu i dosegnuo rekordne razine. Svaka žena koja je ikada putujući utonula u sjedalo i otvorila knjigu, samo da bi je netko potapšao po ramenu i upitao: “I onda, što to čitaš?” bit će iznenađena da brojevi nisu još i veći.

Sve smo doživjele da nas uporni momci neumoljivo gnjave, uvjereni da imaju pravo na naše društvo ili i više od toga. Pod pritiskom smo da budemo pristojne i ispunimo njihova očekivanja. Zanemareni muškarci su bijesni muškarci, a strašno je sjediti u tišini dok muškarac viče u prepunom vagonu: “Ona misli da je predobra da razgovara sa mnom”.

Kada je riječ o suprotstavljanju onome tko te uznemiruje, nije dobro ni ako se suprotstaviš ni ako se ne suprotstaviš – a ponekad dođe do točke kada je baviti se privilegiranim idiotom toliko iscrpljujuće da se osjećaš sigurnije ostati kod kuće.

Kada sam bila studentica živjela sam na sigurnoj središnjoj cesti u Yorku točno između centra grada i sveučilišnog kampusa. Neko vrijeme sam sretno hodala cestom sama, sa slušalicama u ušima i punom torbom nepročitanih prijevoda Beowulfa. Onda me jednog dana, u ranim poslijepodnevnim satima, veliki muškarac zgrabio za lakat i iščupao slušalicu iz uha. “Kako se zoveš?” upitao je. Bila sam toliko zapanjena da mi je trebalo punih pet sekundi da shvatim da mu je ruka bila u hlačama. Zamuckivala sam, a on je ponovio pitanje. Dvojica muškaraca koji su radili u voćarni preko puta ulice su se smijali. “Oh, ne brini! To je Bill! On je bezopasan”, zahihotao se jedan, dok me je Bill pustio u potrazi za svježim ženskim laktovima.

Unutar minute, prošla sam sve osjećaje od zbunjenosti do uplašenosti i na kraju neugode i stida. Bill nije bio u potpunosti mentalno zdrav, a ja sam mislila da mi se voćari rugaju što sam netolerantna i zatvorenog uma. “Kako se zoveš?” je bezopasno pitanje, bez obzira gdje se nalaze ruke osobe koja pita. Osjećala sam se loše zato što nisam odgovorila.

Tako sam počela planirati drugačiji put do faksa, kretala 20 minuta ranije kako bih dodala dovoljno petlji svom putu kojima bih izbjegla trio koji mi je izazvao traumu. Razmišljala sam o incidentu ponovno na putu na jogu danas. “Stalno te viđam ovdje – kako se zoveš” upitao me čovjek ispred studija. Nisam mu htjela reći, ali nisam htjela ispasti neprijateljski nastrojena ili napeta. Bila sam oduševljena kad je krivo čuo, a nisam ga htjela ispraviti.

catcalls

Znam da nisam poseban slučaj. Pretpostavljam da doživljavam jednaku količinu uličnog uznemiravanja kao sve mlade djevojke koje žive u centru grada. Neke žene kažu da mogu uznemiravanje ignorirati u potpunosti; druge kažu da ne vide toliko problematičnosti. Ali uznemiravanje u meni pobuđuje osjećaje straha, tjeskobe. Također redovito čitam o uznemiravanju drugih žena, o čemu se naširoko izvještava na društvenim medijima, posebno u odličnom @everydaysexism feedu Laure Bates.

Svaki incident i maltretiranje kojem svjedočim, ili iz prve ili druge ruke, čini moj svijet malo više strašnim. Više ne idem van plesati, iako to obožavam – jer iz iskustva znam da bi se nešto loše moglo dogoditi ako moram ići kući nakon ponoći, a ulice su pune potencijalno zastrašujućih muškaraca kojima se ne bi se moglo svidjeti ako se ne zaustavim i porazgovaram s njima.

Tako sam si nametnula svoj policijski sat i pokušavam biti u krevetu do 11 navečer. Tijekom razgovora o vježbanju prijateljica je spomenula da je ona prestala trčati zbog broja muškaraca koji će joj dovikivati “komplimente” i blokirali put kako bi je nagovorili da uspori i razgovara s njima. Očajnički joj nedostaje trčanje vani na svježem zraku, ali tjeskoba koju uznemiravanje uzrokuje prevelika je da bi riskirala.

Ne mogu vjerovati da ovako živimo u 2015. Žene bi trebale uživati više slobode nego ikada prije, ali mnoge su od nas uplašene i ponestaje nam opcija. Možemo se pokoriti našem osjećaju obveze i biti pristojne prema onima koji nas uznemiravaju i koji bi mogli poludjeti ako ih ignoriramo, ili se možemo zatvoriti. Frustrirane i iscrpljene zasigurno jesmo.

Trebamo podršku policije i ostalih tijela za provedbu zakona, kako bismo širili poruku da flert nije flert ako se žena osjeća prestrašeno. Kako bi stvorili prostore gdje se sve žene osjećaju dovoljno sigurno da pogledaju u oči uznemirivaču i kažu: “Ostavi me na miru. Ne želim razgovarati s tobom.” Umorna sam od toga da moram biti ljubazna prema odvratnim likovima kako bih bila sigurna. A ostati u kući jednostavno ne želim.

Prevela i prilagodila Marina Bubalo

libela

 

 

Povezane vijesti

“Tu su od početka kinematografije”: Ženske akcijske zvijezde

Foto: Eureka Entertaiment

Dugo se smatralo da su akcijski filmovi isključivo muška priča. Međutim, snaga i spretnost žena vidljivi su na velikom ekranu još od doba nijemog filma.

Uvijek postoji sutra – snaga žena

Foto: Claudio Iannone

Jim Jarmusch, kultni američki redatelj, jednom je prilikom izjavio kako ne postoji ništa ljepše od otkrivanja umjetnosti, neovisno o kojoj se radi. Filmska, dakako, ona najčarobnija, posebna je za svakog filmofila, pa tako, gle čuda, nisam ni ja iznimka. Otkrivanje novih filmova, odnosno priča koje su isprepletene s realnošću na projektoru pokretnih slika uvijek su u meni stvarale osjećaj sreće, poput djeteta koje pronađe novu igračku, zakopanu u pijesku, otkrivenu morem umjetnosti. Tko će ga znati, možda je i odlazak u kino toliko poseban za mene, upravo jer mi iznova stvara osjećaj neizvjesnosti, leptirića u trbuhu kao kad se zaljubiš u posebnu osobu. Mrak kino dvorane isprekidan svjetlom projektora često zna donijeti životne priče, ali one tihe, ispunjene šutnjom. Priče koje su oko nas, ali za koje ne želimo čuti. Ili, još gore, za koje se pravimo da ne postoje. Jednu od takvih priča ispričala je talijanska redateljica Paola Cortellesi u filmu „Uvijek postoji sutra“.

Popular Articles