Nedjelja, 22 Decembra, 2024

Jednom sam spasila ljudski život – malom dječaku koga nije imao ko da spasi

Ovo je priča koju nisam mislila nikada napisati, a i rijetki su oni kojima sam je ispričala.

Piše: Mirjana Tešanović

Nije to zbog neke lažne skromnosti, jednostavno neke stvari je teško riječima dočarati, a i nije bilo sa nekom namjerom, puka slučajnost.

Bilo je to negdje u maju 1992. dok sam još bila sa mamom u stanu na Grbavici, u Sarajevu, odmah pored Vrbanja mosta. Često sam ga prelazila, iako je svaki put to bilo kao “Ruski rulet”, samo što ga nisam igrala svojom voljom. Neko tamo, gore, meni nepoznat, odlučivao je o mom životu. Ali nekada su neke stvari važnije od života, dođe eto i takvo vrijeme.

Jednog dana, sa druge strane mosta, saznala sam da su oca moga prijatelja, koji je živio isto na Grbavici, u neboderima kraj pijace, odveli naoružani ljudi i da su rekli toga dana doći po njega. Vratila sam se nazad i rekla to mami. Ona je odmah našla neki ceker i potrpala u njega kafe, ulja i sl. pa rekla da odem i vidim šta se dešava, a sve te namirnce ponesem ako me ko zaustavi da ispadne ko fol da eto idem to da odnesem kao pomoć. Kako samo naivno, ali to su situacije kada činimo stvari koje nam poslije izgledaju i smiješne.

I tako sam sa tim cekerom punim neke hrane, kraticama između zgrada, za koje naoružani ljudi nisu znali, stigla do stana svoga prijatelja a da nikoga nisam srela.

Zakucala sam na vrata, nekako tiho i oprezno, i šapatom ponavljala: „Mirjana je, Mirjana….posalao me Čola.“ I vrata su se tiho odškrinula, tek toliko da se kao glista provučem.

Prizor koji sam tada vidjela nikada neću zaboraviti. Potpuno izgubljeni od straha, moj prijatelj od 2 metra i njegova majka, veoma visoka i jaka žena, puzali su po svom stanu tamo – vamo, kao da su pokušavali negdje da propadnu, nestanu, izbezumljeni isčekivanjem naoružanih ljudi koji su obećali doći.

Sjaj nade u iznenadni spas, spas koji sam bila ja, što se vidio u njihovim očima, gotovo me pržio. Pužući tako sa njima, tamo – vamo po stanu, mislila sam, šta ja sada, kuda, kako? A onda je onako, samo iz mene ispalo: „Anči, hajde samnom do moje zgrade. Tamo još niko ne ulazi, bićeš siguran a onda ćemo nešto smisliti.“

Tako smo opet uzeli onaj ceker, njegova majka nas je gledala pogledom koji samo možete doživjeti i jedva nas oboje pustila iz zagrljaja.

Istim onim kraticama između zgrada stigli smo do moje a da nas niko nije zaustavio. Da kojim slučajem jeste, sa njegovim imenom i prezimenom, mjestom rođenja zapisanim u ličnoj karti, ko zna šta bi sa nama bilo.

Dan je bio priločno miran, bar se tako činilo. Komšije Aganović i Anđelić dobro su osmotrili most i zaključili da ga možemo pokušati preći. Pa smo krenuli, nogu pred nogu, polako, bez naglih pokreta, ko je prelazio zna o čemu pričam, 2 metra muškarca i jedna mala ja.

Snajper je zapucao baš u trenutku kada smo prešli most i mogli se skloniti iza zgrade. Anči se smjestio kod nekih prijatelja a ja sam se kasnije opet vratila kući. Odmah sutra sam opet otišla do njegove mame da joj javim da je sve dobro prošlo. Ispalo je da sam stigla u zadnji čas.

Oca su uspjeli izvući nekom zamjenom. Dugo, dugo se oporavljao od fizičkih povreda, od onih drugih ko za da li je ikada uspio.

Tako sam jednom, slučajno, sve zbog nekih okolnosti spasila jedan život. Sada kada gledam kako se šeruje slika mrtvog dječaka koga je izbacilo more, rekoh sebi, možda je pravo vrijeme za ovu priču.

Nije to najstrašnija fotografija stoljeća, jebem vam fotografiju. To je ugašen jedan mali život, život koji još nije zapravo ni počeo. A možda je trebalo samo naivno „uzeti neki ceker“ i krenuti. Jer dok ne krenete ne možete znati šta sve ste sposobni učiniti. 

I dok gledam kako stalno beživotno tijelo tog malog dječaka „šeta po FB“ pitam se da li će već za koji dan pasti u zaborav ili ćemo konačno krenuti preko tog mosta, mosta na kojem „Ruski rulet“ sa vašim životom igra neko drugi. Pitam se da li uopšte razumijemo šta se to oko nas dešava i da dođu tako ta neka vremena kada se svaki trenutak neodlučnosti plaća ljudskim životom.

Impulsportal

Povezane vijesti

Hana Arent – Imperijalizam

Počeci nekog istorijskog perioda retko mogu da se datiraju tako precizno i retka je prilika da savremeni posmatrači budu svedoci njegovog jasnog kraja kao što je to slučaj sa erom imperijalizma.

Popular Articles