Foto: Unsplash
Rat protiv Irana izazvao je pozive da se udvostruči nuklearna energija. Ali da li je ona zaista „čista“, može li evropska energetska mreža da se nosi sa tim i hoće li preživjeti udar klimatskih promjena?
Svijet je stao u mjestu 11. marta 2011. godine, kada je veliki zemljotres izazvao cunami od 15 metara koji je ostavio nezaboravan ožiljak na istočnoj obali Japana.
Niz snažnih talasa prošao je kroz domove, preduzeća i puteve – ostavljajući više od 450.000 ljudi bez krova nad glavom i usmrtivši 15.500. Uz haos, cunami je izazvao topljenje tri nuklearna reaktora u nuklearnoj elektrani Fukušima Daiči, izbacujući toksične, radioaktivne materijale i primoravajući hiljade ljudi na evakuaciju.
Događaj je pokrenuo globalnu diskusiju o bezbjednosti nuklearne energije, što je navelo nekoliko zemalja da planiraju postepeno ukidanje nuklearne energije ili zaustavljanje njenog širenja.
Ali 15 godina kasnije, užasi Fukušime polako su zamijenjeni pozivima da se udvostruči nuklearna energija, posebno nakon rata protiv Irana i njegove naknadne energetske krize.
Komesar EU za klimatske akcije Vopke Hukstra naveo je nuklearnu energiju kao jedan od izvora energije na koje se zemlje EU moraju osloniti, piše Euornews.
Međutim, stručnjak sa Univerziteta u Oksfordu upozorio je da novi nuklearni kapaciteti neće riješiti današnje energetske probleme – pozivajući kreatore politike da razmotre prave rizike nuklearne energije.
„U sistemima sa visokim nivoom obnovljivih izvora energije u Evropi, problem sve više nije kako proizvesti više električne energije, već kako joj pristupiti kada i gdje je potrebna“, kaže dr Betina Vitneben, predavač menadžmenta na Poslovnoj školi Said u Oksfordu i saradnik na koledžu Pembruk i Školi za geografiju i životnu sredinu.
Da li je nuklearna energija zaista „čista“?
Nuklearna energija se često reklamira kao čist oblik energije jer ima nizak sadržaj ugljenika u trenutku proizvodnje.
Jednostavno rečeno, nuklearni reaktori mogu da proizvode električnu energiju bez ispuštanja ugljen-dioksida ili zagađivača koji stvaraju smog u atmosferi. Međutim, stručnjaci ističu da to nije potpuna slika.
„Glomazne betonske konstrukcije znače da imaju veliku količinu ugrađenog ugljenika i, naravno, to nije obnovljiva energija jer zahtijeva rudarstvo uranijuma, što sa sobom nosi troškove ugljenika u smislu ekstrakcije i transporta“, kaže dr Betina.
„Odlaganje nuklearnog otpada i dekomisija takođe moraju biti uzeti u obzir ugljenični budžet proizvodnje nuklearne energije.“
Da li su nuklearne elektrane otporne na klimatske promjene?
Evropa je ovog ljeta bila pogođena uzastopnim toplotnim talasima, što bi, prema riječima stručnjaka, bilo „praktično nemoguće“ da nije klimatskih promjena. Ekstremna vrućina, u kombinaciji sa oskudnim padavinama, izazvala je suše širom većeg dijela kontinenta, isušujući neke od najvećih evropskih rijeka na rekordno niske nivoe.
Ovo je primoralo nekoliko nuklearnih elektrana da se privremeno isključe ili podese na smanjenu proizvodnju širom Francuske, Mađarske i Rumunije.
Nuklearna energija zahtijeva ogromne količine vode, posebno za proces hlađenja, i često je poznata kao „najžedniji izvor energije“. Prema Institutu za nuklearnu energiju, jedan nuklearni reaktor zahtijeva između 1.514 i 2.725 litara vode po megavat satu – što je ekvivalentno stotinama gigalitara svake godine.
Zato se nuklearne elektrane često grade u blizini velikih vodenih površina. Bez stalnog, pouzdanog izvora vode, nuklearni reaktor rizikuje pregrijavanje – što bi moglo dovesti do ozbiljnog oštećenja jezgra i na kraju ispustiti štetno zračenje u životnu sredinu.
Ugalj i hidroenergija takođe su pretrpjeli gubitke tokom toplotnog talasa, ali je nagli porast solarne energije pomogao da se zadovolji povećana potražnja za električnom energijom iz klima-uređaja.
Prema podacima energetskog istraživačkog centra Ember, proizvodnja solarne energije u evropskim zemljama porasla je i do 17 odsto tokom vrelih dana u junu i julu – postavši jedini veliki izvor energije koji je tokom toplog vremena ostvario ‘bolje rezultate od uobičajenih’.
‘Hellbrise’: Nuklearna energija nije toliko pouzdana kao što neki tvrde
Promjenjivi izvori energije, poput vjetra i sunca, često se okrivljuju za preopterećenje zastarjele energetske mreže u Evropi.
Kada ponuda električne energije nadmaši potražnju, višak energije se često uzalud troši – što može dovesti do negativnih cijena struje. Ova pojava se često naziva ‘Hellbrise’ (hell = sjajno/svijetlo, brise = povjetarac) i može se javiti tokom sunčanih i vjetrovitih dana.
“To je takođe narativ zagovornika fosilnih goriva, koji fosilni gas predstavljaju kao spasitelja baznog opterećenja, odnosno električne energije koja je dostupna kada obnovljivi izvori podbace”, kaže dr Vitneben.
„Skeptici prema fosilnim gorivima, s druge strane, ukazuju na nuklearnu energiju kao na pouzdanu tehnologiju za bazno opterećenje”, dodaje on.
Međutim, ovaj stručnjak ističe da su nuklearne elektrane spore i skupe za gašenje, što znači da one zapravo samo „pojačavaju” problem ‘Hellbrise-a’ na mreži – umjesto da ponude rješenje za njega.
EU je prepoznala da su baterijski sistemi za skladištenje energije (BESS) „ključna tehnologija” koja pomaže da se spriječi bacanje obnovljive energije ili njen ulazak u zonu negativnih cijena. Logika je da baterije mogu skladištiti električnu energiju koju obnovljivi izvori proizvedu tokom dana (kada je potrošnja obično niska) i isporučiti je domaćinstvima kada potražnja poraste u večernjim satima.
Evropa je instalirala 36 GWh novih BESS kapaciteta u 2025. godini, čime je njena ukupna operativna snaga po prvi put premašila 100 GWh. To je dovoljno uskladištene energije za napajanje oko 75 miliona domova.
Koje su zemlje EU postale zavisne od nuklearne energije?
Prošle godine, Evropska unija je proizvela 652 TWh električne energije iz nuklearnih izvora, što predstavlja 23,3 odsto ukupnog energetskog miksa ovog bloka.
To je bilo više od solarne (13,1%) i energije vjetra (17,1%) – i stavlja nuklearnu energiju kao najveći udio u proizvodnji električne energije za 2025. godinu.
Više od polovine ovoga, 392 teravata po satu( TWh) proizvedeno je u Francuskoj, koja ima najveću nuklearnu proizvodnju u bloku. U stvari, Francuska je prošle godine proizvela više od dvije trećine (68,8%) svoje električne energije iz nuklearne energije.
Slijede Španija (54,1 TWh), Švedska (46,7 TWh), Finska (32,8 TWh), Češka (31,9 TWh), Belgija (24,1 TWh), Slovačka (19,3 TWh), Mađarska (16,1 TWh), Bugarska (14,8 TWh), Rumunija (10,2 TWh), Slovenija (5,83 TWh) i Holandija (3,99 TWh).
Pošto su evropske elektroenergetske mreže međusobno povezane, mnoge zemlje koje nemaju aktivne nuklearne elektrane mogu da kupuju električnu energiju proizvedenu iz nuklearne energije od drugih zemalja EU. Francuska je 2024. godine bila najveći izvoznik električne energije u Evropi – i veliki dio toga je proizveden iz nuklearne energije.
Ali nisu sve zemlje EU podržale pokretanje nuklearnih elektrana, posebno nakon incidenta u Fukušimi.
Još 2020. godine, Njemačka je proizvela 170 TWh električne energije iz nuklearne energije – što je čini drugim najvećim proizvođačem u EU. To je bila godina kada je zemlja prvi put usvojila zakonski plan za okončanje nuklearne energije.
Njemačka je zvanično prestala da koristi nuklearnu energiju za proizvodnju električne energije 15. aprila 2023. godine, kada je zatvorila svoja tri posljednja operativna reaktora.
Ovaj potez je kancelar Fridrih Merc opisao kao „tešku stratešku grešku“ – i doveo je do privremenog povećanja zavisnosti zemlje od zagađujućih fosilnih goriva kako bi se premostio jaz u snabdijevanju energijom.
Međutim, nedavna analiza istraživačkog centra Energetski institut otkrila je da su vjetar i solarna energija zajedno proizveli 44% električne energije u Njemačkoj 2025. godine, pretekavši fosilna goriva za jedan procenat.
Istovremeno, udio uglja koji je snabdijevao više od polovine električne energije zemlje 2000. godine pao je na samo 21 procenat prošle godine. Stručnjaci se sada nadaju da će Njemačka moći potpuno da se odvikne od uglja prije 2038. godine.