Foto: Impuls
„Na planeti Zemlji jedino mi ljudi imamo tu moć da stvorimo čitave svjetove i da ih zatim razorimo”, zabilježio je Dejvid Atenboro u knjizi „Život na našoj planeti“ i to je samo jedna od bezbroj misli koje upozoravaju na ono što činimo svijetu.
Piše: Milanka Mitrić
Priroda biva uništavana na razne načine. Otpadom i nemarom, uništavaju je pojedinci, kompanije, stvarajući tone i tone i tone otpada koje stvaraju pustoši i praznine. Decenijama unazad svijet govori o zagađenosti, o mjerama očuvanja prirode, o zaštiti vrsta, a decenijama se slabo šta čini. Otpad, logički, povećanjem potrošnje i broja stanovnika, samo raste, a ukoliko ne postoje načini prerade ili reciklaže dobrog dijela tog otpada, život postaje više zagađen, priroda uništena, čist vazduh, voda, zemlja nešto što može da postane rijetkost. Šta činiti? Logično bi bilo da je potrebno raditi sve što je moguće, sve što kao pojedinci i društvo možemo. Da li je tako u stvarnosti? Ne baš.
Za početak, u Bosni i Hercegovini postoje različiti zakonski okviri, poput Republičkog plana upravljanja otpadom u Republici Srpskoj, Strategije upravljanja otpadom za period 2017-2026. godine za Republiku Srpsku, Zakon o upravljanju otpadom FBiH. Svi oni, u svojoj suštini, na papiru, za cilj imaju smanjenje zagađenja vode, vazduha i zemljišta, umanjenja opasnosti po živi svijet, regulisanje sprovođenja, sakupljanja, skladištenja i tretmana otpadnog materijala različite vrste. U Republici Srpskoj, kada je riječ o zaštiti životne sredine tako postoje i Zakon o upravljanju otpadom, Zakon o zaštiti životne sredine i Zakon o Fondu i finansiranju zaštite životne sredine Republike Srpske, kao i mnoštvo podzakonskih akata. Među njima su i Uredba o odlaganju otpada na deponije, Uredba o termičkom tretmanu otpada, Pravilnik o kategorijama, ispitivanju i klasifikaciji otpada i drugi. Takođe, postoje različite direktive Evropske unije u oblasti upravljanja otpadom, kao i razne odluke i propisi. Zakonodavno-pravni okvir, reklo bi se, pokriva sve problematične tačke. U FBiH takođe postoje dodatne direktive i uredbe koje se tiču recikliranja i prerade otpada, i to više od 20 akata vezanih za ovu oblast. U ovom tekstu, pokušaćemo da prikažemo jedan segment u moru koje zahvata pitanje odlaganja otpada, zaštite životne sredine i promjene svijesti u ljudima, a to je reciklaža, koja bi, uz racionalizaciju i smanjenje otpada, uopšte, donijela konkretne promjene.
Koliko je reciklaža, u bilo kom obliku, aktuelna i aktivna u BiH i koliko otpada ne završi na regionalnim deponijama, odloženo, bez ikakve dalje upotrebe i namjene? Nedovoljno, sudeći po realnom stanju, ali i dostupnim podacima o ostvarenim aktivnostima.
U dokumentu Republičkog plana za upravljanje otpadom u Republici Srpskoj, kao problemi, između ostalog, izdvojeni su nepoznavanje prave i precizne količine otpada, nedovoljno razvijen sistem sakupljanja otpada za reciklažu iz domaćinstva, postojanje neuređenih deponija i nelegalnih deponija, kao i odlaganje opasnog otpada zajedno sa komunalnim otpadom.
Među budućim ciljevima izdvojene su stavke koje bi trebalo sistemski riješiti, kao i mjere koje bi donijele značajne promjene kao što su kućno kompostiranje i ukidanje plastike za jednokratnu upotrebu. Prema posljednjoj objavljenoj publikaciji Statistika životne sredine – godišnje saopštenje, dostupnoj na Zavodu za statistiku Republike Srpske o proizvedenom, prikupljenom i odloženom otpadu u Republici Srpskoj, u 2023. godini, proizvedeno je 377.084 tona otpada, od čega je 377.204 tona trajno odloženo na odlagališta otpada, 19 tona na drugi način odloženo, a prerađeno tek 2.844 tona otpada, što znači da prerađenog ili recikliranog otpada nije bilo ni 1%.
U Strategiji upravljanja otpadom za period 2017-2026. kada je riječ o reciklaži, izdvojeno je nepostojanje efikasne organizacije odvojenog sakupljanja otpada za reciklažu iz domaćinstava, uz opasni i medicinski otpad, koji je takođe veliki problem.
– Prema evidenciji Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, za upravljanje pojedinim vrstama otpada za reciklažu izdata je dozvola za 64 odgovorna lica za skladištenje, tretman i odlaganje otpada i to za upravljanje papirom i kartonom – 12 operatera, za upravljanje plastikom 20, staklom 8, metalima 24 – navedeno je u dokumentu, uz napomenu da je najviše otkupljivača sekundarne sirovine na području Banjaluke i Doboja, te da se otkupljene sirovine izvoze na teritoriju Evropske unije i u Kinu.
Foto: Nareeta Martin/Unsplash
Prema podacima objavljenim u dokumentu „Izvještaj o stanju okoliša“ objavljenom 2022. godine, u FBiH se u prosjeku godišnje odlaže 614.199 tona komunalnog otpada.
– U periodu 2013-2020. godine, ukupni sakupljeni komunalni otpad se uglavnom trajno odlagao na odlagališta, te je u prosjeku 98,6 % otpada odloženo na odlagališta, 1,1 % se odstranjivao na drugi način, dok se prerađivalo 0,3 % komunalnog otpada – naznačeno je u dokumentu.
Šef katedre za Zaštitu životne sredine i redovni profesor na na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci dr Dušica Pešević za „Impuls“ se osvrnula na određene stavke vezane za životnu sredinu i na samo pitanje reciklaže ovdje i sada. Kako ističe, zagađivača životne sredine je previše, preko njih je ugrožen živi svijet, a porastom ljudske populacije, raste i količina otpadnih materija. Životna sredina tako biva sve više ugrožena, na različite načine.
– Na lokalnom nivou, veliki problem predstavlja ispuštanje neprečišćenih otpadnih voda u rijeke i druge recipijente, kao i odbacivanje čvrstih otpadnih materija na nesanitarne deponije. Na kvalitet vazduha najviše utiču termoelektrane, toplane, saobraćaj, industrija, kao i individualna ložišta u zimskom periodu. Zbog svega navedenog neophodno je provoditi kontinuirani monitoring vode, vazduha i zemljišta, i pri uočavanju promjena provesti adekvatne mjere zaštite životne sredine – rekla je ona.
Iako statistički podaci nisu pretjerano vedri, a ni pozitivni, reklo bi se, potrebno je naglasiti da, kada je riječ o reciklaži kao obliku regulisanja problema otpada, dobri primjeri postoje.
– Prisutni su neki pozitivni primjeri reciklaže kao što je npr. prerada piljevine kao nusproizvoda u drvnoj industriji u pelet ili briket, zatim postavljanje kontejnera za prikupljanje odjeće u cilju smanjenja otpada od tekstila (dio očuvane odjeće se vraća u upotrebu ili pretvara npr. u torbe, a iz neupotrebljive odjeće izdvaja se pamučna garderoba od koje se prave pamučne industrijske krpe i prodaju za upotrebu u auto-servisima, teškoj, grafičkoj i metalnoj industriji). U BiH, kao i regionu, prisutne su firme koje se bave prikupljanjem sekundarnih sirovina i njihovom preradom u poluproizvode ili finalne proizvode. Možemo pomenuti i druge primjere kao što je proizvodnja izolacionih materijala i vunenih proizvoda za spavanje od prirodne ovčje vune, čime se iskorištava velika količine sirove vune koja bi završila kao otpad. Posljednjih godina izgrađen je veći broj sortirnica u BiH koje služe za dodatnu selekciju razdvojeno prikupljenog otpada, tako da se razdvojeni otpad sa „zelenih ostrva” više ne odlaže na deponiju, već se prevozi u sortirnicu i dalje na preradu i iskorištavanje – ističe ona.
Dr Dušica Pešević, foto: unibl.org
Dodaje da među pozitivne primjere možemo da ubrojimo i reciklomate za prikupljanje ambalaže za piće u BiH. Takođe, i prvi reciklažni automat koji je u Banjaluci postavljen 2022. godine, a koji u zamjenu za plastične ili staklene flaše ili limenke isporučuje hranu za pse, reciklažna dvorišta i sl. Recikliranje i upravljanje otpadom je suštinska potreba, a savremeni pristup rješavanju problema bilo bi uključivanje svih građana.
– U mnogim zemljama postoje centralizovani „punktovi za kućni otpad” ili centri za reciklažu, gdje stanovništvo, a nekada i mala preduzeća, mogu da odlože dodatne količine otpada, posebno glomazne materijale, ili radi odvoženja i deponovanja, ili radi sortiranja u frakcije koje se mogu reciklirati. U cilju boljeg strateškog planiranja savremenog koncepta upravljanja otpadom mogu se koristiti ekonomski instrumenti, kao što su više tarife za odlaganje otpada, naknade, porezi na deponije, subvencije i poreske olakšice za korišćenje čistijih tehnologija, čime bi se postakla efikasnija upotreba resursa i minimizirala količina otpada. U nekim naseljima BiH postavljen je ograničeni broj kontejnera za selektivno prikupljanje suhe reciklabilne frakcije (papir i karton, PET ambalažu i ostale plastike). Praksa odvajanja otpada na izvoru i odvojenog prikupljanja u BiH nije dobro razvijena i još je daleko ispod ciljeva definisanih u entitetskim strategijama upravljanja otpadom – naglašava Peševićeva.
Iako postoje zakonski, podzakonski akti, mjere i uredbe, kvalitet i obim reciklaže nužno je poboljšati i unijeti brojne promjene u organizaciju i postavljanje određenih standarda. Ona napominje da su zakonski propisi relativno dobri, ali da im nedostaju podzakonski akti, koji bi precizirali zakone. Problematika postoji, kako kaže, u provođenju propisa i inspekcijskom nadzoru. Nedostaci su i u finansijskim sredstvima i institucionalnoj podršci.
– U BiH je potrebno donijeti niz samostalnih mjera koje se odnose na poboljšanje obima, ali i kvaliteta reciklaže, kroz uspostavljanje sistema odvojenog sakupljanja otpada, kao i niz mjera koje treba da budu detaljnije razrađene strateškim dokumentima, a koje se odnose na smanjenje odlaganja biorazgradivog otpada na deponije podsticanjem kompostiranja i anaerobne digestije. Finansijska sredstva koja se prikupljaju od stanovništva u obliku naknade za prikupljanje otpada su nedovoljna za podršku znatnijeg poboljšanja upravljanja komunalnim otpadom, da bi se ostvarila znatnija poboljšanja u zaštiti životne sredine i koja bi dovela do prakse i standarda upravljanja otpadom koji se približavaju onima koji su široko prihvaćeni u zemljama članicama EU. Međutim, bez organizovane berze otpada nema sakupljanja u svrhu recikliranja i ponovne upotrebe korisnih komponenata otpada, što predstavlja ozbiljan ekonomski gubitak za zajednicu u cjelini. Industrija reciklaže u BiH nije dobro razvijena, uglavnom zbog ograničene veličine tržišta. U takvoj situaciji reciklaža se oslanja na izvoz otpada što dovodi do dodatnih troškova i napora. Drugi razlog niske stope recikliranog otpada, posebno iz komunalnog otpada, jeste izostanak selekcije reciklabilnih materijala pri prikupljanju otpada – kaže ona, pojašnjavajući da upravo iz tog razloga, postojeće fabrike za reciklažu, poput „Omorike“ iz Doboja koja prerađuje otpadnu PET ambalažu su primorane da uvoze sirovinu iz drugih država.
Foto: Unsplash
Odgovorno upravljanje otpadom, ako uopšte postoji odgovornost u bilo kom obliku, bio bi logičan tok svijeta, jer za sve postoje granice.
– Gotovo sve što vidite oko sebe postaće otpad, prije ili kasnije. Svake godine koristimo 100 milijardi tona resursa za pokretanje globalne ekonomije, a samo 7% dolazi iz recikliranih resursa. Da bismo ovo zaustavili, moramo resurse vraćati u krug (recirkulisati), koristiti manje, koristiti duže i tako smanjiti otpad. Na planeti sa ograničenim resursima i ograničenim kapacitetom da apsorbuje otpad postalo je jasno da se tranzicija ka održivim društvima ne može dogoditi s trenutnim linearnim ekonomskim modelom i da prelazak na cirkularnu ekonomiju više nije izbor, već obaveza. Kako bi koncept cirkularne ekonomije zaživio, neophodno je prvenstveno napraviti drastičan zaokret u samom procesu proizvodnje i životnom ciklusu proizvoda, od samog dizajna, vrste sirovine i energije koja će biti upotrijebljena do potrošnje. Cirkularna ekonomija zadržava resurse u privredi kada proizvod dođe do kraja svog životnog vijeka, tako da oni ostaju u produktivnoj upotrebi i stvaraju dalju vrijednost. Cilj je da se stvara što manje otpada, a i ukoliko ga ima, trebalo bi ga iskoristiti kao resurs u nekoj drugoj proizvodnji. Za razliku od tradicionalne reciklaže, praktična politika i poslovno orijentisana cirkularna ekonomija kao pristup naglašava ponovnu upotrebu proizvoda, komponenti i materijala, ponovnu proizvodnju, renoviranje, popravak, kaskadiranje i nadogradnju, kao i korištenje energije sunca, vjetra, biomase i otpada u cijelom proizvodnom lancu vrijednosti – ispričala je Peševićeva.
Iako odgovornost negdje, logičkim putem idući, treba da nosi svako od nas pojedinačno, nužno je, osim na individualnom, mijenjati uopštene principe stvaranja otpada, potrošnje i reciklaže na nivou zajednice i cijelog društva, što, iz raznih razloga, djeluje kao nemoguća misija.
– Čežnja za neprestanim i brzim ekonomskim rastom došla je po cijeni neefikasnog i rasipničkog korištenja resursa i zagađenja životne sredine. Posljedice su ogromne i daleko prevazilaze planetarne kapacitete da se regenerišu tako brzim tempom. Čovječanstvo je sve veći svjedok povećanog postotka koncentracije ugljen-dioksida (CO2) i drugih stakleničkih gasova u atmosferi u posljednjih nekoliko decenija i njihovog štetnog efekta. Direktne posljedice promjene klime i globalnog porasta temperature su sve češći ekstremni vremenski uslovi, poput suša, toplotnih udara, obilnih kiša, poplava i klizišta. To direktno ugrožava živote i zdravlje ljudi, ali utiče i na imovinu, proizvodnju energije, poljoprivrednu proizvodnju, mogućnost pristupa vodi, hrani i energiji. Promjena klime utiče i na porast nivoa mora, zakiseljivanje okeana i gubitak biodiverziteta. Planiranje privrednog razvoja treba prilagoditi izmijenjenim klimatskim uslovima, a ujedno preduzimati mjere za smanjivanje emisije gasova sa efektom staklene bašte, jer je to jedini način da se obezbijede ekonomska i ekološka održivost – kazala je ona.