Foto: Agence Rol/Gallica
Olimpijske igre u Parizu 2024. biće prve na kojima je postignut potpuni rodni reciprocitet. Od 26. jula do 11. avgusta, 5.250 sportista i 5.250 sportistkinja takmičiće se na 33. izdanju modernih igara.
Ispunjavanjem ove brojke, Međunarodni olimpijski komitet (MOK) je ispoštovao 11. preporuku Olimpijske agende 2020, koja je imala za cilj 50:50 rodnu ravnotežu između sportista i sportistkinja i povećanje broja mješovitih ekipnih takmičenja, što će biti broj od 20 od ukupno 329 događaja na igrama.
Učešće žena na Olimpijskim igrama nezvanično je počelo na drugom izdanju modernih igara, takođe održanih u Parizu 1900 godine. Od 997 sportista, 22 su bile žene, koje su se takmičile u pet disciplina: tenis, jedrenje, kriket, jahanje i golf.
Često se vjeruje da su se žene u prošlosti malo bavile sportom, iako to nije imalo veze sa nedostatkom interesovanja za fizičku aktivnost, nego sa rodnom politikom koja je nametala rigidnu segregaciju između mladića i djevojaka. Sport je imao centralnu ulogu u razdvajanju polova.
„Mišićavo hrišćanstvo“: ideologija koja podupire moderne Olimpijske igre
Obrazovne ambicije Francuza Pjera de Kubertena, oca moderne Olimpijade, bile su pod jakim uticajem onoga što je poznato kao „mišićavo hrišćanstvo“, pokreta koji je vidio sport kao centralno mjesto za formiranje vjere i muškosti kod mladih muškaraca.
Godine 1883., u dobi od 20 godina, Kuberten je pohađao program fizičkog vaspitanja u Ragbiju, britanskoj privatnoj školi koja je dala ime istoimenom sportu ragbi, i koja je smještena u romanu Toma Brauna „Školski dani” Tomasa Hjuza.
Ponižavajući poraz Francuske u francusko-pruskom ratu 1870. godine, Kuberten je vidio engleski sportski način razmišljanja kao rješenje za slabu pripremu Francuza za rat. Vremenom je takođe veličao diplomatski potencijal sporta da održi mir između imperija. Ovo povezivanje sporta sa nacionalnim borbama, imperijalizmom i ratom odbacilo je razigranije i pluralističke vizije sporta, što je navelo Kubertena da zamisli Olimpijadu kao isključivo mušku proslavu.
Moderna Olimpijada nije bila ljubazna prema ženama. U stvari, Olimpijske igre su bile od suštinskog značaja u procesu zadržavanja modernog sporta kao muškog domena, a samo kroz istrajnost i borbu prisustvo žena na Igrama postalo je prihvaćenije i zvanično.
Jedna od ključnih osoba u ovoj borbi bila je Alice Milliat, koja je 1921. godine osnovala Međunarodnu žensku sportsku federaciju nakon što je Međunarodni olimpijski komitet odbio pozive da uključi žene u više takmičenja. Iste godine organizirala je i prvu Žensku olimpijadu, koja se ponovila sljedeće dvije godine, uz zasebne Svjetske ženske igre, koje su održane četiri puta između 1922. i 1934. godine.
Druga ženska olimpijada, održana u Parizu 1922. godine, privukla je 20.000 gledaoca. Godine 1960. jedan od članova Međunarodnog olimpijskog komiteta otkrio je da je 1923. komitet raspravljao o tome kako se nositi s učincima feminizma na sport i nevoljno su pristali proširiti događaje za žene kako bi preuzeli kontrolu nad njihovom sve većom prisutnošću i učešćem u tim događajima.
Nedostatak rodne ravnopravnosti u odboru Međunardnog olimpijskog komiteta
Iako je to bila istorijska pobjeda feminizma što se tiče sporta, rodna ravnopravnost često može sakriti skriveni motiv zadržavanja kontrole.
Olimpijska povelja iz 1996. navela je da komitet treba promicati prisutnosti žena “na svim nivoima i u svim strukturama, posebno u izvršnim tijelima nacionalnih i međunarodnih sportskih organizacija s ciljem striktne primjene načela jednakosti muškaraca i žena. ”.
Međutim, ravnopravnost u izvršnom odboru nije uvrštena u Olimpijsku agendu 2020. Da jest, 11. preporuka bi ostala neispunjena, budući da se odbor međunarodnog olimpijskog komiteta trenutno sastoji od 11 muškaraca i 5 žena.
Sabotiranje sportistkinja
Osim brojnosti, sportom upravljaju načela koja onemogućuju stvarnu jednakost, a jedno od njih je dogma o spolnoj segregaciji koja podupire samu ideju pariteta.
Navodno podržana radi zaštite ženske kategorije, odvajanje polova oblikovalo je odluke sportskih saveza svaki put kad bi sportistkinja dovela u pitanje mušku superiornost.
To se dogodilo kineskoj streljačici Zhang Shan nakon što je osvojila zlato i oborila olimpijski rekord u mješovitom takmičenju gađanja glinenih golubova na Igrama u Barseloni 1992. godine. Nakon njene pobjede, Međunarodna streljačka unija zabranila je ženama učešće, tako da Zhang nije mogla odbraniti svoje zlato na Igrama u Atlanti 1996., iako su bile hvaljene kao promicanje ženskog takmičenja.
U Parizu 2024. održat će se mješovito takmičenje u streljaštvu, ali s timovima koji će se sastojati od jednog muškarca i jedne žene. Ovaj oblik “mješovitog” modela izbjeći će izravnu konkurenciju između muškaraca i žena.
Ski skakačica Lindsay Van, također nije uspjela odbraniti svoj rekord na Zimskim olimpijskim igrama u Vancouveru 2010. jer je ženama bilo zabranjeno učestvovati na takmičenju u ovoj disciplini, uprkos činjenici da je bila žena ta koja je držala ukupni rekord. Međunarodna skijaška federacija je kao opravdanje zabrane navela moguće buduće reproduktivne probleme kod skakačica. Isti argumenti korišteni su da se ženama zabrani pristup sportu početkom 20. vijeka, više od jednog vijeka prije.
Iako izgledaju kao satira, ovi događaji pokazuju da svaki pomak prema ravnopravnosti među polovima uvijek završi nametanjem takmičarskih ograničenja ženama. Godinama su bili u obliku testova za potvrdu pola, a danas se pomno ispituju nivoi testosterona, što mnoge Afrikanke drži izvan konkurencije.
U kulturnom smislu, Francuska je zabranila sportistkinjama koji nose hidžab da se takmiče u svom olimpijskom timu, dok su se sportistkinje u nekoliko disciplina oduprle nošenju odjeće koja ih seksualizira.
Tijelo sportistkinja ostaje jedan od glavnih objekata regulacije sportskih odbora. Sve dok je sport odvojen po polu, razlika između muškaraca i žena uvijek će se morati označavati, čuvati i kontrolisati.
Autorka: Olatz González Abrisketa
Prevod i obrada Impuls