Najdugovječnija nobelovka i talijanska nacionalna ikona – najkraći je opis Rite Levi-Montalcini, žene koja je bila ključna figura svijeta znanosti. Fascinacija njenim likom protezala se i na brojna druga područja, poput politike i javnog života.
Rođena na današnji dan daleke 1909. godine u Torinu, Rita je odrastala u uglednoj obitelji sefardskih Židova, s majkom slikaricom i ocem matematičarom i inženjerom te bratom Ginom, i sestrama Ninom i Paulom.
Sukladno stavovima toga vremena, Adamo Levi ustajao je u pokušajima da odvrati svoje tri kćeri od školovanja, ulažući nadu u dobru udaju. No Rita i Paola nisu našle zadovoljstvo u sudbini žene i majke. Otac popušta, te Paola postaje slikarica poput majke, a dvadesetogodišnja Rita upisuje i završava studij medicine s iznimnim uspjehom.
U svom znanstvenom usmjerenju poglavito se zanimala za neurologiju, međutim njena vizija o profesionalnom usavršavanju prekinuta je 1938. kada Benito Mussolini donosi rasne zakone kojima je izbacio Židove s fakulteta i znanstvenih instituta. Rita odlazi u Belgiju gdje kratko radi na jednom instuitutu za neurologiju. Kada je 1940. Njemačka napala Belgiju, vraća se u Torino.
Tamo, u improviziranom laboratoriju u svojoj spavaćoj sobi, započinje sa istraživanjima. Prvo u nizu bilo je ono s embrijima pilića, temeljeno na eksperimentu Viktora Hamburgera. Upravo su je ova rana istraživanja u konačnici dovela do otkrića čimbenika rasta živaca (NGF).
Tijekom Drugog svjetskog rata obitelj Levi Montalacini preselila se u ladanjsku kućicu gdje je Rita ponovo izradila laboratorij i nastavila istraživanja. Kada su savezničke snage dospjele u Italiju, angažirana je kao liječnica i bolničarka u izbjegličkom kampu. Poslije rata vraća se na Sveučilište Torino i nastavlja znanstvenu karijeru. Objavljuje niz zapaženih radova, a na poziv Viktora Hamburgera 1946. odlazi na usavršavanje na Sveučilište Washington u St. Louisu. Iako je usavršavanje trebalo trajati nekoliko mjeseci, Rita je u Americi ostala skoro trideset godina.
To je bio period velike produktivnost i znanstvenih postignuća, a kulminirao je otkrićem čimbenika rasta živaca, tvari koja je postala od iznimne važnosti za razumijevanje tumora, ali i niza razvojnih deformacija, te staračke demencije.
Godine 1952. u istraživanju i otkrivanju kemijske prirodu agensa NGF pridružuje joj se i Stanley Cohen. 1986. dobivaju Nobelovu nagradu za medicinu. Tada je živjela u Rimu i vodila vlastiti laboratorij u kojem je predano istraživala do posljednjih godina svog života. Spavala je samo nekoliko sati, budila se u pet ujutro i jela jednom na dan, a posjedovala je “jedinstvenu znanstvenu intuiciju i golemu istraživačku strast” kako tvrde njeni suradnici.
Talijanski matematičar Piergiorgio Odifreddi izjavio je da je bio “zadivljen suprotnošću između njezine sitne i krhke figure i snage njezina uma.” Kada je Rita napunila 100 godina, povjerila mu je da bi željela spavati dva do tri sata noću “jer više nema vremena za gubljenje”.
“U stotoj moj je um, zahvaljujući iskustvu, superiorniji nego kad sam imala dvadeset godina”, izjavila je jednom prilikom.
Levi- Montalcini je bila aktivna i na političkoj sceni, kao doživotna senatorica Talijanske Republike, a to je mjesto dobila zbog zasluga za nauku i društvo. Posljednjih godina je putem fondacija pomagala znanstvena istraživanja mladih liječnika i stručnjaka, a osnovala je i Zakladu Levi-Montalcini usmjerenu na olakšavanje života u zemljama u razvoju, te pružanju obrazovne stipendije ženama iz Afrike. Dosad je dodijeljeno stipendija za više 6000 žena.
Borila se i za prekid tlačenja žena u muslimanskim zemljama. Uvijek je isticala snagu žena, ponajprije zbog vlastitih borbi za znanstvene uspjehe.
“Žene moraju shvatiti da je njihova vrijednost iznad pravila koja diktiraju muškarci i potrošačko društvo. Ne odvaja ih od kognitivnog razvoja.”
Nije se nikad vjenčala i nije imala djecu jer je strahovala da bi tako mogla izgubiti svoju nezavisnost.
“Nikad nisam požalila što sam tako odlučila. Moj život bio je bogat izvanrednim ljudskim vezama, radom i interesima. Nikad se nisam osjećala usamljenom”, rekla je pred kraj života.
Umrla je 30.prosinca 2012. u svom stanu u Rimu.
Ivana Cesarec – VoxFeminae