Foto: Privatna arhiva
Nakon što je iskusila ples pred ambisom smrti, dotičući tanku nit života, mlada glumica Aleksandra Arizanović je svoje duboko iskušenje pretvorila u igru, ogoljenu i emotivnu, nazivajući je „Vrpca“ jer se duboko spojila sa sopstvenom dušom prepunom bola i nježnosti.
Hrabrost je vodila Aleksandrino ranjeno srce do konačnog iscjeljenja, a ples je bio način da ožali i preboli gubitak oca i preispita ono najvažnije u životu – šta je za nju Ljubav. Iz dubokog fizičkog i duševnog bola, rađala se njena umjetnost i put je bio beskrajno mračan i trnovit, ali je ipak naišla na svjetionik – majčin utješni zagrljaj.
„Imala sam rak limfe koji sam pobijedila, ali je nakon mog izlečenja otac preminuo i nanizale su se neke porodične tragedije. Na pitanje šta imam da kažem o ljubavi, o mojoj ljubavi prema tati, počela sam da promišljam duboko i onda je polako nastajala moja predstava u kojoj sam se potpuno otkrila. Svaku sekundu svog igranja na sceni posvećujem mom tati, a opet posvećujem je i nama živima koji smo tu“, ispričala je Aleksandra.
Plesna predstava „Vrpca“ u kojoj gotovo fizički i emotivno ogoljena mlada glumica igra za život, boreći se protiv najteže bolesti, i živi u inat svoja stanja na sceni, duboko prenoseći svaki dah i titraj tijela na publiku. U crvenoj haljini, boji radosti, put joj fenjerom osvjetljava njena majka koja se samo zbog nje pojavljuje s njom na sceni. Aleksandrina duša i tijelo se grče, savijaju, lelujaju, s pogledom u svaki par očiju u publici, dok u pozadini pozorišnog mraka teče njena ispovijest iz dubine, dok majka bdi nad njom kao anđeo čuvar.
Božija ljubav joj je bila potrebnija od one romantične
„Bilo mi je potrebno da razmišljam o smrti, životu, ljubavi, mojim roditeljima kako bih mogla živjeti dalje sa svim tim. Koreografija je nastajala kroz proces rada, a moja majka, iako nije glumica, ispunila mi je želju i pojavljuje se sa mnom na sceni, što me čini posebno ponosnom i emotivnom. U tom trenutku takva uzvišena, Božija ljubav, mi je bila mi je bliža i potrebnija od bilo kakve romantične. Dok je trajao proces bolovanja i iscjeljenja, potom tugovanja zbog očeve smrti, nekako mi se sve svodilo na – Ljubav. I sva moja snaga dolazila je iz nje, sva pitanja i odgovori“, kazala je Aleksandra.
Nagrada za glumicu večeri na festivalu Kestenburg u Banjaluci
Za „Vrpcu“ je Aleksandra osvojila niz nagrada u Srbiji, dobila je podršku na Festivalu koreografskih minijatura u Beogradu, a poseban poklon za nju na ovogodišnjem 6. festivalu „Kestenburg“ je bila nagrada za najbolju glumicu večeri koja je osvojila srca publike u Banjalučkom studentskom pozorištu.
„Drago mi je što sa ovu predstavu prvi put odigrala u Banjaluci i za nju dobila dobila nagradu. Nisam to uopšte očekivala, a posebno mi je bilo što su došli i moji prijatelji. I znam da uvijek u publici sjedi neko kome je teško, ko je možda bolestan ili ima nekog bolesnog, pa mu znači ohrabrenje i katarza kroz pozorišnu predstavu“, rekla je Aleksandra.
Umjetnik koji je povezan sa svoji tijelom jedino i može biti poveznica sa uzvišenim i prenijeti posebnu energiju onima koji se oči u oči nađu sa njim na intimnoj sceni.
„Ja živim u ovo tijelu i vrlo svjesno ga nastanjujem svakog dana, fizički mi nije zahtjevno da igram predstavu, baš želim da pričam o ovim temama koje se tiču našeg zdravlja, promišljanja, postojanja, svaki put je moja igra živa, zahtjeva prisutnost i jaču, dublju povezanost sa ljudima i poseban tok energije koji nahrani i moju dušu i dušu publike“, podijelila je Aleksandra za kraj našeg razgovora i poručila da uvijek treba biti ono što jesi jer samo takva umjetnost može iskreno doći do srca ljudi.
Razgovarala: Nataša Lazukić