Foto: Ziher.hr
Brdo snijega i osamljena kuća usred tišine te neprestane bjeline, dvojica u kući. U takvoj se okolini odvija radnja romana „Težina snijega“ kanadskog pisca Christiana Guaya-Poliquina.
Piše: Iva Kolar
Snijeg je u romanu možda i glavni lik, neprestano prisutan, njegovo tiho šaputanje kada se spušta na tlo itekako čujno, čak i kada roman čitate usred toplinskog vala u kolovozu. A ono na što se snijeg spušta ljudsko je očajavanje u izolaciji i nemogućnost izlaska iz naizgled nerješive situacije. Zvuči poznato?
Drama (post)apokaliptičnog života
„Težina snijega“ u radnju ulazi bez okolišanja – odmah dolazimo u neimenovano selo na neimenovanoj planini, koje se priprema...
Dragi brate, ako imaš kakvu vrlinu, tvoju vrlinu, onda je ona samo tvoja i ničija više. Ali ti bi, naravno, da joj daš ime, i da joj tepaš; ti bi da je smeš povući za uho, i da se možeš poigrati s njom.
Desetine hiljada ljudi, osjećajući duboku tugu, dolazile su da se oproste s tijelom voljenog pjesnika što je najbolje svjedočilo koliko je Puškin bio važan ruskom narodu. Bio je poseban talenat, buntovna priroda, čovjek koji je osjećao sve probleme i potrebe naroda i izdvajao se hrabrošću.
Foto: Milomir Kovačević Strašni
Još davno je moj prijatelj Branko Čučak imao ideju da svojoj knjizi da naslov Na Drini ćuprija, pa kad neko dođe u biblioteku da traži istoimenu knjigu, pitaju ga: "Od koga? Andrića ili Čučka?"
Naslov ovog teksta nije iz nimalo sličnog razloga, nego zato što sam se, nakon sedam godina, ušavši u bife Pozorišta mladih, osjećao kao da sam zaronio u hladne morske dubine i kao da plutam u olupini jednog broda, koji je nekad davno bio simbol svega onoga pozitivnog što je simbolizovalo Sarajevo: duha i duhovitosti, onoga što se sada tako popularno zove multietnička kultura,...
Kapitalistička je klasa bila dovoljno bistra da uoči što joj se sprema, pa je zatomila međusobne razdore i prešla u protunapad, a ishod borbe bit će najkrvaviji i najnemilosrdniji što ga je svijet ikad vidio.
