Salman Ruždi izdaće memoare pod nazivom Knife (Nož), o napadu nožem prošle godine, 16. aprila naredne godine, objavila je izdavačka kuća Penguin Random House.
Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha.
Čitajući stranice ovog romana shvatamo da se usamljenost mjeri brojem ljudi koji nas okružuju, te da gomila čovjeka čini jako malim. Shvatamo da svi ljudi ne mogu da izliječe unutrašnju samoću i nemire u duši, jer čovjek može shvatiti drugog čovjeka samo do određene granice, dalje od toga je sam. Jasno nam postaje da je važno da se ljudi sjećaju svoje istorije kako ne bi patili. Vidimo da moramo znati svoje porijeklo kako bismo mogli graditi identitet i pogled na svijet. Čitamo da je život i kraći nego što čovjek misli.
Tokom svog života Meša Selimović je bio moralno uspravan i ponosan čovjek koji je čuvao principe, zbog čega je često stradao. Najboljim romanima pokazao nam je da tamo gdje čovjek očekuje razum on nalazi silu, tamo gdje traži mir i prijateljstvo, nalazi nemir i mržnju. Tamo gdje misli da će pronaći Boga, nalazi bogohulnike i licemjere. Tamo gdje se dijeli pravda čovjek vidi da najmanje pravde ima. Njegova djela daju nam uvid u politički režim piščevog vremena koje je sputavalo kreativnost, pisanje i izražavanje vlastitih misli.
Ako je tačno da sve naše radnje – od disanja do osnivanja carstva i metafizičkih sistema – proizilaze iz iluzije o našoj važnosti, onda to važi utoliko prije za proročki nagon. Ko bi, obdaren jasnim uvidom u sopstvenu ništavnost, i pokušao da djeluje i da se nameće kao spasitelj?
Često sam slušao (iskreno, češće čitao) kako se ljudi vajkaju: "Toliko još toga treba uraditi, a tako je malo vremena". Uvijek sam to shvatao kao providno opravdanje za one koji nisu ništa niti će ikada išta uraditi. Vazda su imali vadionu: "Samo da mi je bilo još malo vremena."
Na jednom ostrvu nasred mora sagradio je gavran sebi gnezdo. Ostrvo je bilo maleno i kad su mu se izlegli ptići, ponestalo je hrane za njega i njegovu decu. Gavran odluči da se vrati s ostrva na kopno.
