Treba da se vratim kući./ Imaju li žene kuću?/ Kada odu – gdje se vraćaju?
NA PUTU
Da mi je tri obična dana.
Da budem jedno sa svijetom.
Ni nedobra ni nelijepa ni neistinita.
Obična. Ja.
Treba da se vratim kući.
Imaju li žene kuću?
Kada odu – gdje se vraćaju?
Treba da odem iz ove zemlje!
U kojoj svi viču na mene.
U bolnicama, u školama, u sudovima, teatrima,
U hotelima, na kolodvorima.
Najteže mi je kad mi viču iskosa
na desno uho: ne mogu da prođem kroz zemlju.
Kako da budem tada jedno sa svijetom!?
Ako se žene,
kojima u ovoj zemlji trguju,
uhvate za ruke
napraviće kolo
od glavnog grada do granice.
One žive linearno – i nigdje.
Niko ne čuje kada viču na žene.
Radi Zenonovog paradoksa.
Vrijeme je pokvareni mehanizam
kojim se brišu nemili događaji.
Samo to.
Da mi je samo tri obična dana.
Da sve zaboravim.
Žene nemaju kuću.
Imaju matericu. I sjećanja.
Jedino u čemu se razlikujemo
jedna od druge su sjećanja.
I ljudi su ponekad žene?
Tijelo pamti.
Pod klavikulama su
izdaje i ljubav.
Ispod desnog plućnog krila
paralelne projekcije grijehova.
Djeca su u alveolama.
Ispod pregiba grudi su snovi.
I tako – sve do zglobova ruku.
Samo ruke ne pamte.
I drže nas na okupu.
I tako sve do zglobova nogu.
Samo stopala ne pamte.
Da mi je tri obična dana.
Da stanem na noge.
Treba da odem iz ove zemlje.