Prvu sam pjesmu napisala s jedanaest godina. Za mene stihovi nisu počeli od Puškina i Ljermontova nego od Deržavina (“Uz rođenje djeteta-purpuronosca”) i Njekrasova (“Mraz, crveni nos”). Te je stvari moja mati znala napamet.
"Treba gledati pravo. Jer da se htelo gledati iza sebe, dobili bismo oči na potiljku. Treba ljubiti zemlju dece svoje, a ne dedova svojih. Jer čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo nego kuda idemo."
Tri strasti, jednostavne ali neodoljive, su me nosile kroz život; čežnja za ljubavlju, traganje za znanjem, i nepodnošljivo žaljenje zbog patnje čovečanstva. Ove strasti, kao snažni vetrovi, su me nosile tamo i amo po svojevoljnom kursu, iznad velikog okeana patnje, dosežući same ivice očaja.
Prošle godine, 5. kolovoza bila sam u Rijeci, na "događaju" koji je medijski bio popraćen uglavnom kao 'Frljićeva kontra-Oluja', a bio je najavljen kao "pokušaj otvaranja javne debate o položaju žena u ratu... te mogućnosti emancipacije kroz kreiranje prostora ženskog sjećanja".
Verujem da će svetski vladari u narednim generacijama otkriti da su uslovljavanje dece i narko-hipnoza efikasnije sredstvo kontrole od pendreka zatvora, a da se žudnja za moći može sasvim zadovoljiti i navođenjem ljudi da zavole svoje ropstvo isto toliko koliko i šibanjem i prisiljavanjem na poslušnost.
Knjiga Kritika bosanskog uma Tarika Haverića vrijedno je štivo koje će nesumnjivo da suoči čitatelja sa činjenicom da uzroci problema leže u vlastitim redovima, među onom nacionalističkom oligarhijom, kvazinaučnom akademskom elitom i publicističkim javašlukom koji zarad vlastitih interesa prekraja historiju i argumentaciju na dnevnoj bazi
