Ne može se reći da imamo umiljate oči; ne možemo se pohvaliti ni tim svetionicima pravednosti pomoću kojih rugobe ponekad uspevaju da pobegnu u lepotu. Ne, ni u kom slučaju. I njene i moje oči ispunjene su zlovoljom i odražavaju pomirenost sa kojom podnosimo našu zlu kob. Verovatno nas je to i spojilo. Možda „spojilo“ i nije baš prava reč. U svakom slučaju, sjedinila nas je neizmerna mržnja koju oboje osećamo prema sopstvenom licu.
Naša najgora i najopasnija nacionalna mana je kratko pamćenje, a još gora i opasnija je što o tome pojma nemamo. Narod koji se žuri da zaboravi svoja bolesna stanja nema nikakvih izgleda da se od njih izleči ...
Postoje tri nivoa u čovjeku: fiziološki – tijelo, psihološki – um, i njegovo biće – njegova vječna suština. Ljubav može postojati na sva tri nivoa, ali njen kvalitet može varirati.
Čini mi se da ti nanosim mnogo bola – delom zbog najobičnijeg nemara – i stoga bi trebalo da budem što jasnija, jer polovinu vremena, slutim, provodiš u izmaglici koju ja uopšte ne vidim. Naravno ne mogu da objasnim šta osećam – ovo su neke od stvari koje zapažam. Očite prednosti braka su mi prepreka.
Ono što se priča o usamljenosti pesnika je mit. Poezija je suprotna usamljenosti. Čovek koji piše ili čovek koji se oseća poetično strepi od usamljenosti manje nego bilo ko drugi, zato što ima poeziju.
Ko danas hoće da živi i da uživa u tome, ne smije da bude kao što smo ti i ja. Ko umjesto ciguljanja traži muziku, umjesto razonode radost, umjesto novca dušu, ko umjesto spekulisanja traži istinski rad, i umjesto igre istinsku strast, tome ovaj ljepuškasti svijet ne moze biti domovina.
