Ima iskustava koja ne možeš više preživeti. Posle njih, osećaš da, ma šta radio, više nema nikakvog značenja. Pošto si dotakao granice života, pošto si živeo s očajem, sve što nude te opasne margine, svakodnevni gest i obična težnja gube svaki čar i zavodljivost. Ako ipak živiš, to je zahvaljujući moći objektivizacije koje se oslobađaš kroz pisanje od beskončne napetosti. Stvaralaštvo je vremenski spas iz kandži smrti.
Istina: još zarađujem za život. Ali vjerujte mi: pukom slučajnošću. Ništa Od svega što činim ne daje mi za pravo da se sit najedem. Slučajno sam pošteđen. (Ako me napusti sreća, Bit ću izgubljen.)
Ako bi se veličina jedne zemlje mjerila onim što njeni ljudi ne znaju ili pogrešno znaju ili neće da znaju o njoj, Bosna, a bogami i Hercegovina, bila bi najveća. Terra incognita, ničija!
Ali nitko to neće, nitko ne želi izbjeći sljedeći rat, nitko ne želi sebe i svoju djecu poštedjeti sljedećeg milijunskog klanja. Jedan sat misliti, neko se vrijeme okrenuti sebi i zapitati se, koliko smo sami pridonijeli neredu i zlu na svijetu i sudjelovali u krivici – vidiš, to nitko ne želi!
