Ono što se priča o usamljenosti pesnika je mit. Poezija je suprotna usamljenosti. Čovek koji piše ili čovek koji se oseća poetično strepi od usamljenosti manje nego bilo ko drugi, zato što ima poeziju.
Ko danas hoće da živi i da uživa u tome, ne smije da bude kao što smo ti i ja. Ko umjesto ciguljanja traži muziku, umjesto razonode radost, umjesto novca dušu, ko umjesto spekulisanja traži istinski rad, i umjesto igre istinsku strast, tome ovaj ljepuškasti svijet ne moze biti domovina.
Drugo Ja imalo je nečeg pesničkog u pogledu, zaljubljivalo se u glumice, obazrivo lagalo i zanosilo se predvečerjima. Mladića je Drugo Ja prilično zabrinjavalo, a i pred drugovima mu je bilo nezgodno.
Najvažnije bi bilo, naravno, moralno obrazovanje ribica. Učile bi da je Najveća i Najlepša stvar za ribicu da se žrtvuje radosno i da mora verovati u ajkule, posebno kada joj obećavaju svetlu budućnost.
Netko, tko je mudriji od takve filozofirajuće kapljice, mogao bi joj odgovoriti: - Tečeš, jer si kapljica! A ako nećeš da budeš to što jesi, naime kapljica, onda si na najboljem putu da se izvjetriš, bez obzira na to da li si protjecala svjesno ili nesvjesno, razumno ili predmetno kao prava kapljica.
