Četvrtak, 16 Jula, 2026

Bora Stanković: „Uvela ruža“ (odlomak)

Opet sam te snevao! Kao žališ što san ode, te i ti s njime! Kako bih voleo da to ne beše samo san, san i ništa više. Ali hvala i snu. Slađe je snevati nego li zbilju gledati i fušiti se od navrelih osećaja, uspomena, i teška, hladna, samotna života…

Opet sam te snevao! Kao žališ što san ode, te i ti s njime! Kako bih voleo da to ne beše samo san, san i ništa više. Ali hvala i snu. Slađe je snevati nego li zbilju gledati i fušiti se od navrelih osećaja, uspomena, i teška, hladna, samotna života… Da, slađi je san, san detinjstva i mladosti; san stare, pocrnele i čađu ispunjene kuće sa velikom baštom ograđenom tarabama i punom cveća, starih šimširova, ispucanih stabala od krušaka i kajsija, s gustim, gustim džbunovima i grmljem; san potoka što pored kuće teče sa visokim topolama, mladim vrbama, brestovima i mekom, uvek vlažnom travom. Pa san toplih noći kad vetar duše i lišće kreće, kad mesec sija a iz obasjane daljine dopire zvon od kleptuša i tiha, monotona pesma pastira u „duduk”; san tamnih večeri, razvalina od zidova, turskih konaka, džamija, opalih streja sa slepim miševima, vešticama, vampirima i „sajbijama” … san mladosti i sreće!

Hajdemo da snevamo:

Bili smo komšije. Tvoja majka samo tebe, moja majka samo mene imađahu. Bašte naše behu razdvojene potokom, preko koga se prelazilo na nameštene, oveće, kamenove. Tvoja mala kućica, skoro zidana, prizemna i mestimice okrečena, skrivaše se u dnu bašte i od nje se višače samo krov s novim crepovima. Naša kuća beše stara, široka, suva, glomazna i zaudaraše na čađ. Sa ulice bila je ograđena visokim zidom. Kapija beše velika, stara, s pohorđalim alkama i ispod koje se mogaše čovek provući u svako doba. Ispred kuće beše stari bunar a oko njega naslagane velike ploče od kojih je oticala ustajala, crna barica po kojoj patke ceo dan batrgahu. Više bunara bila je vinova loza, a na sred dvorišta stari dud – „šandud”. S leve strane beše odmah potok, a iza njega vaša bašta ograđena zavaljenim i isprekidanim plotom… Je li, pamtim li dobro?

Izvor: Sabrana dela Borisava Stankovića, knjiga prva, IP „Beograd“, 1991.

Cijelu priču možete pročitati na sajtu Projekat Rastko.

A.A.A

Povezane vijesti

Migel de Servantes – čovjek koji je izmislio prozu

  Don Kihot je doneo svom autoru popriličan uspeh za života. Praćen ogromnom prodajom kao i mnogim doštampavanjima (uključujući i piratska izdanja), prvi deo romana...

Miroslav Krleža- Ljudska samoća

Foto: Wikipedia

Nad ljudskom sudbinom postoji jedna opasna, po opstanak čovjeka sudbonosna snaga, koja djeluje po razorno slijepom zakonu Svemirske Noći, a upravo ona je trajnim izvorom pjesničkih nadahnuća: Zove se Samoća! Beznadna tuga osamljenosti.

Popular Articles